Širom zatvorenih očiju

" Umorna ? " upita Hoba tiho.
" Nisam "

I nisam bila umorna, iako mi se cinilo da sam pretrcala maraton od trideset godina.

A sustina zivotne trke se utopila u mali prstic za koji me drzao Hoba. Ne znam da li sam ikada ikome dozvolila da me drzi za taj mali prst. A mozda i jeste nekad neko pokusao, mada znam da bi se ja sigurno izmigoljila i izvukla iz tog toliko znacajnog dodira. Mnoge stvari dozvoljavamo samo posebnim ljudima, ma koliko se sve to skupa banalno cinilo.



I mi nastavismo dalje. Setajuci bezciljno, ali itekako ozivljavajuci jedan od najvecih ciljeva. Svako za sebe ga je odsutao, ali nije mogao da sakrije.
Odgovarala mi je tisina, poslije godinama odslusanih privremenih istina. Odgovarao mi je i grad moj. Odgovarao mi je i dan ovaj, a neko kao da namjerno bira dane koji ce nekad da glume fenjere i kad padne noc. Odgovaralo mi je sve, a posebno sam odgovarala sama sebi.
Negdje fatalna, a jos uvijek nespretna, vec uveliko i duboko samoiskrena. Bez zanosa da budem neko drugi vise ili manje od onoga sto vec jesam. Bogata a siromasna, sretna a nesretna, voljena a omrzena, prestravljena davanjem svojim i pravdivo suocena sa dvije najvece suparnice i saveznice koje sam imala u zivotu - ljepotom svojom i pameti.



" Volim te vise nego oca i mater " kaza Hoba, a ja kroz smjesak pogledah asfalt svog grada.

 Navikla sam  da gledam direktno u oci slusajuci hiljade lijepih rijeci a opet skrenem pogled ne bi li sacuvala one najljepse u koje zaista vjerujem za koje me je sramota sto i dalje vjerujem. U sreci nema srece ako se u nju ne vjeruje, u sreci nema srece ako se u nju ne sumnja.

Zaobidjosmo Vilsonovo, kao po dogovoru. Vjerovatno iz straha da ne ponovimo vec vidjeno. Vjerovatno zbog puke zelje da se razlikujemo. A mogu li se razlikovati uopste sve te price, koje su pocele nekad i nestrpljivo cekaju da se ispricaju?

Nije mi trazio odgovor, vec ,kao da je imao zelju da se sam izgovori, da se sam oslobodi.


" Najveca zelja mi je bila  da sa tobom odem na pice ili cevape. Banalno jebote, a godinama sam mislio o tome. Samo da se ispricamo, ili da sjedimo zajedno svejedno, setamo bas ovako. Vjezbao sam danima sta bi ti rekao i kako, sve dok te ne sretnem i onda kao po cudnom pravilu omutavim i vracam dah satima. A znao sam da ti se svidjam ili sam htio da ti se svidjam pojma nemam. Roditelji su me zafrkavali, a raja, pred rajom sam krio. A sve neki kreteni se motali oko tebe, jebo im ja mater glupu. Sta je bilo sa onim frajerom s kojim sam te sreo na uspinjaci ? "

" Kojim ? "
" Ma sreo sam vas, vi za rukice nesto... "
" Ne znam, ne sjecam se, a jel to vazno ? "
" Nije izvini. Nekad imam osjecaj da sam stao tamo gdje je poceo rat "

Nije stalo nista, na srecu ili nesrecu isao je zivot. I da nije bilo rata ko zna, gdje bi bili, sta bi radili. U cemu bi trazili spas. Sa cime bi poredili i sta bi kudili.  Koga bi se sjecali, a sta bi zeljeli da zaboravimo. Cemu bi trcali i od cega bi bjezali. Ko zna.

 Proslost ima rezon da se sveti, ali uvijek je dobar izgovor za ono gdje smo danas.

Drustvo je bilo malo. Ali do izvjestacenosti veselo. Svako je zelio da ostavi utisak  kako se u ovom zivotu ludo zabavlja i zapravo nista ne propusta.
Iritirala su me svjetla nocnog kluba, koja blicaju i tjeraju me da trepcem. Glasovi koji mi se deru na uho, lansirajuci po koju besmislenu. Pridizala sam rame i krivila glavu odstupajuci, ne bi li  sprijecila da mi se suvise primaknu, muskarci koji ne znaju da razlikuju da li se zena smije zato sto je lijepo vaspitana ili za to postoje neki drugi razlozi.
Zene koje usiljeno zele da se dopadnu  i u ovu noc odvuku makar nekog ko bi ih malo ugrijao.

Luzeri, pomislih, mozda da krenem kuci, i napustim fus lumperaj?

Nadmenost ?

*  *  *

Prevrtala sam se po krevetu od nesna, a misli nekad smetaju  kao mrve u postaljini.
I to one prazne misli, od kojih ne mozes da sastavis cjelinu. Cudno je da nas love nemiri onda kada i nema posebnog razloga za to. Dolaze niodkuda, samo da bi oteli komad sna.
Ustala sam da izmorim misli i dobijem bitku.
U frizideru nista sto bi me izljecilo, na televizoru nista sto bi me uspavalo i ja nastavih da setkam  po kuci masuci bezposleno rukama.

Dosunjala sam se do djecije sobe da vidim spava li malac, pa smotala do kuhinje da zapalim cigaru. Ne sjecam se kada sam pocela da pusim, ali postalo je navika koja ti prividno skrati vrijeme onda kada se ono oduzi.

Skupila se na stolici, uljuljkivajuci sama sebe nekim lijepim mislima, izromantiziranim dogadjajima iz djetinstva, prizivajuci san.
Prepade me zvono na vratima i ja ugasih cigaru brzo, pod mlazom vode u sudoperi.
Pokupih telefon na putu do vrata, a pomislih bolje da sam tavu. Koga bi ja to pozvala u pomoc u ovom gradu?
Sta ako je neki manijak ? Ili jos gore Aleksa ? Ko se u ova doba odlucuje da pozvoni nekom na vrata uopste ?

" Ko je ? " upitah glasno.
Sa one strane su se zaculi samo zenski jecaji, nekom treba pomoc pomislih i sirom otvorih vrata. Spustene glave stajala je zena a ramena su joj se tresla od placa.
Podigla je glavu i ja ugledah Enino lice, iskrivljeno od lazi i podbuhlo od suza.

" Bjanka..." rece skoro pokajnicki.

Cudno, nisam se radovala, sto shvatih u trenu da nije dobila ono sto je zelila. Ili mozda sto je izgubila i ono malo sto je imala.

" Kumo! Danas sam se razveo ! " prije par mjeseci, polupjanim glasom  rece mi njen muz u slusalicu.
" Zao mi je " odgovorih mu samo.
" Nema za cim da se zali " proba da me slaze.
" Nije prijatno , razumijem te "
" Ama sad sam covjek slobodan! Hocemo'l se tjesit kumo ? "
" Odjebi kume ! "
" Salim se, salim se..."

Sta li Ena zeli veceras na mojim vratima ? Oprostaj ? Sumnjam. Dosla je sebe da zali, dosla je da otjera usamljenost.

" Izvolite ? " rekoh podignutih obrva, ludo zainteresovana sta ima da mi kaze.
Cutala je ocekujuci pomoc, neprekidno smrcajuci.

" Gospodjo, jutros je bila zena, kojoj sam dala sve stare stvari koje sam imala. Nazalost nemam vise " rekoh zatvarajuci vrata.

Odcunjah do sobe i  uvukoh se kod malca u krevet, ljubeci ga u tjeme zaspah ko' beba.


*  *  *


" Rokaj ! " drao se neko iz drustva, dok su se tri polugracije pele na sto da igraju. I ja pozelih da uvrnem ocima.
Da li sam postala nadmena ? Mozda sam uvijek bila takva ? Odakle mi pravo ?
Od kada se ja ne zabavljam na dernecima ?
Mozda od kad sam shvatila da su to skupovi gdje se ljudi lijece od precestih misli o onome sto nemaju; od neimastine savrsenih zena ili muskaraca,  sretnog braka, vrece para...iskrenih prijatelja.
Nekad si na derneku pokusavao sve to da nadjes, danas na njemu stvaras samo iluziju da to imas.
Uz osmjeh pozelih da mi je dvadeset godina, a onda pokupih tasnicu i napustih tulum, cereci se i sopstvenoj iluziji da imam ono sto nemam.

Cudno je samo to, da kad bi mozda na vrijeme i imali sve o cemu sanjamo vjerovatno ne bi znali da prepoznamo.

Covjek ima potrebu da se oprosti od onoga sto gubi ili onoga sto prestaje pa cak i onoga od cega zeli da pobjegne.
Od nekih stvari sam se oprastala svjesno, od nekih nesvjesno. Ali naucila sam  to da radim. Neki mozda nisu. Oprastanje je u stvari cijela ova prica. A sve sto prodje nekad  i postane samo prica i od nje se nista drugo ne moze ni napraviti...

*  *  *

Vidi ovaj covjek place, pomislih dok je Aleksa krio oci da ne vidim ono sto vec jesam.
I meni ga bi zao, ne zato sto sam osjetljiva na suze, nego zato sto nema moc da ih sakrije.

Zvrljnuh olovkom nesto po papiru, tek toliko da imam razlog da sklonim pogled.
 Sudija se becila ispod naocala, izrazom vec godinama iziritiranim brakovima koje razvodi. Vozikala je pogled od jednog do drugog, na papire, pa opet pun krug.

" Tuzilja ! Sud ima obavezu da vam predlozi period predomisljanja. Prihvatate li ? " rece napokon.

Prihvatam li ? Nasmija me besmislenost pitanja. Veca je sansa da me grom pogodi, nego da se predomislim.

" Ne prihvatam " rekoh glasno.
" Gospodjo, kada postoje maloletna deca u braku, za koji neka od strana predlozi razvod, ubrzanost postupka koju ste trazili nije umesna. Znate, ljudi donose odluke cesto impulsivno, momentalno, za porodicne odluke brzina nema mesta " objasnila je forsirajuci sav svoj autoritet.

" Moja odluka za razvod, nije zasnovana na temeljima trenutacnog hira, ljubazno vas molim da je ispostujete " utvrdih.
" Tuzilja ne prihvata, zapisite u zapisnik. Tuzeni! Izjasnite se "

Aleksine suze se u tren oka pretvorise u bjes, i on otpocnu grmljavinu.

" Odmah zelim da vam kazem da je ova zena potpuno luda. Ja ne znam sta je ona pricala i na osnovu cega moze da podnese zahtjev za razvod a da mene niko ne pita. Dobijem poziv od suda kao da sam kriminalac ! I  ja hocu da se razvedem ali iz principa nisam saglasan, zapisite i ovo molicu !"

" Gospodine, za taj zahtev danas, i njegovo ispunjenje, potrebna je cvrsta zelja samo jednog od supruznika. Mi ne mozemo tu zelju da osporimo, mozemo samo da predlozimo period medijatorstva. Vasa supruga je odbila, sledi dalji postupak " objasnila je sudija, a ja pomislih dzaba objasnjavas zeno.

" Sta to znaci ?! Da cu ja da se razvodim, a da nemam nikakvog uticaja na to ! Sad ste me pitali da se izjasnim i ja sam se izjasnio ! I sta, ispada da ste me dzaba i pitali ! Sta me onda pitate i kakva je ovo farsa !?!"

" Tuzeni, ako jos jednom uvredite sud, bicete odstranjeni iz postupka, i odluke ce se donositi bez vaseg prisustva "

" Nisam mislio da je sud farsa, nego njena tuzba ! Ona je nestala, pobjegla od kuce da prikrije svoje kurvinluke, nisam ni znao gdje je, boga pitaj gde se smucala i sad bi da se razvodi. Garant je nasla spoznora  ! Ma da li vi znate uopste da je ona imala ljubav ha ha, cuj ljubav , sa drugim dok je bila samnom u braku, jos je nije bilo stid da o tome prica i ona sad nekog tuzi i razvodi se ! "

Znala sam mnogo prije ovog dana, da ce me provocirati, vrjedjati, izazivati, isto kao  sto sam znala da ce sestrinski provodjeno vrijeme sa Enom u sali ovog suda prozvucati i ostaviti svoj trag. Ali znala sam isto tako da cu sve to propustati mimo usiju. Da gubim, mozda ne bi imala milosti, ali znala sam da dobijam. Da dobijam samim tim sto sam izbila na put o kojem odavno sanjam, da dobijam jer sebi vracam sebe, pa bila ja kurvetina, luda svejedno je.

" Gospodine, sve sto ste rekli ne osporava gospodji pravo da se razvede " rece sudija.

Mogla sam da precutim, sakrivsi se iza izjave sudije i za uvijek ostaviti utisak da su Aleksine rijeci mozda laz ili izljev bijesa u zelji da me ocrni. Ali nisam, ne zato sto sam pricljiva nego zato sto stojim iza onoga sto jesam.

" Tacno je da sam varala muza, vjerovatno ne bi da sam ga voljela. Danas se ne bi ni razvodila da je sve bilo u redu. Nekada se greske mladosti pretvore u vjecnost i dugo trazimo izlaz iz tog kruga. A on je jednostavan, ljudi se sastaju i rastaju i svako odstupanje od onog sto jesmo cini nas nesretnim. Cudno je to, da kada shvatimo u cemu je greska, potreban je nadljudski napor da se ispravi. Nazalost kada nadjes sebe neminovno povrijedis druge ljude, ali i to ce proci i ostace istina koja je uvijek bolja. Aleksa ja nisam voljela kada si me lagao, isto zato ne zelim tebi da zivis u lazi, mojoj, tvojoj, zajednickoj. Ne zelim da zivim sa tobom ni na papiru, ne zato sto sam ja bolja ili gora od tebe, nego zato sto nismo jedno za drugo. Ja nisam nigdje pobjegla, nego sam stradala i vracala  se u zivot onoliko brzo koliko su to okolnosti dopustale, svaka moja dalja rijec gdje sam bila i sta sam radila moze ugroziti direktno tebe, a to mi nije namjera "

" Ma ti si sad ko' blagorodna... " rece Aleksa podrugljivo " ... ma ona je naucila napamet sta treba da prica, to je smiren ton, uravnotezen glas, znate ona je studirala glumu. Naucena je da prica i ostavlja utisak kakav zeli, ali to ti ovaj sud nece progutati ! "

" Ostavite vi sudu sta ce da proguta a sta nece ! Vratimo se sustini. Tuzilja ... ne prihvata proces mirenja ...u tuzbi izjavljuje da zajednicke imovine nemaju...i predlaze razvod braka... sklopljen sa tuzenim. Imaju maloletnog sina. Tuzilja predlaze ... da se maloletno dete dodeli majci na starateljstvo ... jer se od njegovog rodjenja starala o njemu ... i ne vidi razlog zasto bi se  posle razvoda dete dodelilo ocu. Tuzeni izjasnite se da li ste saglasni ! "

" Nema sanse. Nema govora. Nisam saglasan, zelim da se djete dodjeli meni "
" Gospodine razmislite, u tom slucaju ce se proces oduziti, odluku o starateljstvu  ce donositi strucni tim i vestacenje o podobnosti oba roditelja "
" Nema sta da razmisljam, nema govora da djete pripadne njoj, nek odlucuje strucni tim ! Kako djete da pripadne njoj, ona je strani drzavljanin, nezaposlena ne moze da izdrzava djete ! Ja se brinem za djeciju buducnost, odvesti ce ga iz Srbije ! Ona nije sposobna da bude majka ! "

" Gospodine, koliko vidim u dokumentaciji, gospodja ima stalni radni odnos i drzavljanstvo. U svakom slucaju odluka se odlaze zbog nesaglasnosti roditelja oko starateljstva. Ukljucuje se vestacenje..."


Pricala je jos nesto dugo ili kratko ne sjecam se. Aleksa se sladio privremenom pobjedom, povrsno onako kakav je i sam bio.
Prepustila sam mu kuraz, prebirajuci po glavi koliko li odugovlacenje procesa moze realno da traje. Unaprijed udisuci snagu, strpljenje i spremnost. Pola puta. Na vise od pola puta sam, pomislih sretno. Velike stvari se ne desavaju brzo i to mi unese mir.

Dok sam izlazila iz suda, Aleksa mi je presjecao put, prjeteci i razmahivajuci rukama. Samo sam isla dalje, bez rijeci,  i bez misli.

***

Covjek ima potrebu da se oprosti od onoga sto gubi ili onoga sto prestaje. Razliciti ljudi to rade na razlicite nacine.
Steta, voljela bi da imam carobni stapic, onaj koji oslobadja od okova, mojih, tudjih, bilo cijih.
Covjek koji ne zna da se oprosti ostaje duplo ranjen. Koraci su mu duplo tezi, duplo duzi, neiskreni.
Na ne zatvoren kraj otvarati novi pocetak je suludo, a cesto se desi. Mozda je izvodljivo ukoliko mozes da podneses gradivo iz sto otvorenih knjiga, godinama listajuci zavrseno i zapoceto vitlajuci u vjetar. Gomilajuci jos vise otvorenih krajeva.

Sa mnogo cime se treba oprastati jos dok ga imas. Ali ko zna mjeru stvari bez iskustva.
Treba se znati oprostiti od sebe jednog i sebe drugog.

Dodje dan i saznamo, da od svega vrijeme nase puno vise vrijedi. Valjda zato sto se i od njega treba znati oprastati, a godinama zamrznes i vrijeme koje izmice iako si ga svjesnija vise nego ikad.
Tek zabiljezis trag zbog traga. Mozda zbog nekog posve drugacijeg od sebe, a opet sa srcem jakim za odluke, vecim od predrasuda i nistavnog suda.

Sve sto prodje postane nekad samo prica. Sve sa cime se oprostis u biti ne izgubis, samo sklonis u stranu zbog neke nove price.

Lagala bi kada bi rekla da nisam razmisljala  o revansu. Nekad me je proganjala divljakusa, ona koja rukama svojim zeli da pocupa i rasturi sve sto je tjeralo na nemire. A druga, ona tisa ja, koja me je skoro neprimjetno uzela pod svoje ko zna kad, uvukla je stav besmislenosti osvete.
Osveta direktna, prosta i bahata, samodestruktivan je cin.
 Ali kada sebi cinis dobro, stvaras nepokolebljivu stabilnost i sigurnost, e to  moze biti i jace od osvete.


 Otisla sam daleko. Za ukus ove zemlje mozda i suvise daleko. Isla sam u korak sa ambicioznim muskarcima, a onda ih preskakala. Onakvi kakvi jesu vjecito dekoncentrisani pitanjima ko li je guzi, zaboravljali su da se zapitaju koliko su za posao sposobni sami.

 Imala sam prednost, jer moje ambicije nisu bile potkovane zeljom za statusom i imenom, niti zeljom da se uz kriglu piva prepricava postignuto. Nisam prikupljala moc da bi vladala, nego da bi opstala.
 Zato se nisam ni stedila. Nisu me sputavale elementarne potrebe zene za toplinom, njeznoscu i mirom. Nego su me vodili nagoni da svom cedu pruzim taman toliko koliko je dovoljno da mi u pubertetskim danima ne prebaci da mu je nesto falilo. Da me ne osudi sto ga odvojih od bogatog oca. Taman toliko da ne dopustim da moje djete sutra bude kupljeno bilo cime.

Nisam vjerovala ljudima kojima sam bila okruzena, nisam vjerovala saradnicima, kupcima, prodavcima, brokerima. Vjerovala sam potpisima na papiru i parama na racunu. Sretala sam i dobre ljude, ali dobar covjek nije profesija, pa sam ih ostavljala za neke druge dane.

Cjenila sam minute, naucena da nekad bas one rjesavaju sve. Nosila telefon i u wc, pa mirne duse i ozbiljnog glasa iza vrata klozeta odgovarala " Holding...Bjanka...izvolite..". A zene iz susjedne kabine bi cesto isprekidale svoj pis, da li od smijeha, da li od radoznalosti da cuju, ili iz zelje da me ne ometaju.


Ustajala sam po mraku, ne bi li nas dom osjetio ruku zene kada se popodne  vratimo u njega. Ne bi li nas sacekao rucak cistoca i red. Beskrajno sam mogla da se igram sa djetetom, rjesavam mu nerjesive domace zadatke, pruzam rame, ruku i obraz.
Utapajuci u raj radi kojeg zivim.

Kontrolisala sam svoj glas kada mu se obracam, da u njemu ne prepozna nemir.
Filtrirala polulude pozive njegovog oca, propustajuci  samo one u kojima nije bilo prijetnji, samo one kojima ne bi mogao da mu naskodi. Sa osmjehom govoreci " zove te tajko... "
Kriomice probavala brave, virila kroz prozor i provjeravala fasciklu sa pasosima, dokumentima i novcem.

A onda se vracala da zagledam u  njegove oke zeljne otkrivanja beskrajnih prostranstava svijeta, bez hrabrosti da mu kazem kako je zivot samo ramka.
Uvijek smo kukavice u necem i kukavicluka ce uvijek biti, koliko god drugim ljudima se cinilo da smo hrabriji od njih.

Nisam se svetila nikome, osim svom zivotu.

...dugo a mozda kratko, ko ga zna.  Bolje je stati tamo gdje ti se stoji, pa nastaviti kad dodje vrijeme. Nekad mi je i komarac muzika pa se ne guram u guzvu. U jednom momentu mi se ucinilo da je blog prepun neke cudnovate borbe za prostor, poene , sve ono sto je nebitno makar u ovom svijetu " svjetlucavog papira " koji koliko god da uzima maha ipak nije zivot. Nije mi bilo tjesno, nego suvisno. Ili je bilo ljeto , pa mi zbog prostog ljudskog egoizma treba opravdanje za izostanak :)

" Bjanka ? " zapitala je zena o kojoj sam razmisljala cesto. Ne zato sto me je zanimala ona kao jedinka, nego uvijek me je interesovalo  kakva je zena mogla da vaspita covjeka poput Alekse. Nekad davno sam, izmedju nas dvije isprecila fiksiranu distancu, izazvanu komentarom njenim, skoro surovo neumjesnim. Vidno ju je iritirala moja mladost, duh, ljepota koju sam nosila u junim godinama skoro nesvjesno, ali pored toga pride, nije podnosila i istinu. Istinu sa kojom sam ja istrcavala , misleci da cu u Aleksinoj naci djelic svoje rano izgubljene Majke.
Podrsku toplinu i savjet nikada nisam izbila iz ove zene ravnih crta lica. Osim jedne jedine naredbe da bas i nije pametno da se suprostavljam Aleksi.

Bila je lijepa, sa licem gotovo bez bora, vlasnost je zracila iz  nje kao i iz njenog sina , u drustvu sporednih ljudi lazno nasmijana , cim bi okretali ledja kitila ih je podsmjehom.

Kako li je vaspitavala Aleksu ? O tome nisam znala skoro nista. Kako god u njemu je dobila gotovo odbljesak sebe.

Divljala sam od misli da ista ta zena provodi vrijeme sa mojim djetetom i primjerom svojim veze u njega sve na sta se jezim.
To  me stutnja opet ispred vrata koja me dijele od mog djeteta i bez odgovora na njeno pitanje  zalupah rukom po njima.

" Bjanka, necu ti otvoriti. Aleksa ce... ubice te Aleksa ako ..."
" Haj baba otvaraj ta vrata ..." i odjednom osjetih kako me dotaklo nesto za lakat, nesto skoro neosjetno, poput vilin-konjica  blago ali nevjerovatno jako, kao visa sila koja  me natjera da se okrenem od vrata iza kojih je moje cedo.

*  *  *

Motala sam se po kuhinji, raspremajuci rusvaj koji su napravili gosti.
Dijete je uslo , rondao je nesto i prsticem ruzio casicu pudinga.

" Sta je bilo slavljenik moj ? "
" Neko je digo' sve korice sa pudinga "
" Ma nije niko digo', mozda su otisle da spavaju ha ? "
" Nisam ja vise mali, korice nemogu da odu na spavanje, nego ih je neko pojeo ! "
" Ako nisi  mali, onda ti vise necu pricati price  o Ivici Budalici "
" Sto ti meni o svakakvim budalicama pricas, hocu  drugu pricu o nekoj princezi! "
" O kakvoj princezi ? "
" Evo ovakoj ! Da bude visoka i lijepa, pametna i da svira na gitari. Da ima dugu kosu i nosi pantalone banana, i da ima pravu krunu !
Na nogama tene , a na kruni obavezno da pise < adidas > "
" Kakva je to princeza ? "
" Odlicna ! Sreo sam je danas u parku "
" Kako znas da je princeza ? "
" Folirala se "
" I svidja ti se ? "
" Aha , pomazio sam je po glavi dva puta, lopaticom za pjesak "
" A sto nisi rukom ? "
" Pa lopatica je nova ! "

Odlutala sam za cas, zbunjena lopaticom , princezom, hi-tech krunom, pokusavajuci da zbubam sve na jedno mjesto i osmislim bajku koju zeli, ali djete me dodirnu lagano za lakat, i vrati tamo po sred kuhinje, tamo gdje se cesto pitam zasto zivim pored covjeka kojeg ne volim. I pogledah ja u svoj odgovor, koji me i dalje drzi jednim prsticem za lakat, njezno poput vilin - konjica. Nikad taj dodir ne bi pobrkala sa bilo kojim, cini mi se ni onda kada bi bila van pameti.

" Jel to smisljas mama ? " zapita , i vec sljedeci tren mi cusnu onu soljicu pudinga u ruke i otrca da se igra.


*  *  *


Toliko cesto lahurimo nad  procjepom ludila i pameti. Naviknuti da podnosimo vjetrometine i od toga gotovo nespremni da primimo kao istinu ono sto bi najvise zelili. Pa cak i onda kada znamo da smo sami dosli po svoje najvece zelje.
Dugo sanjano nekad lici na produzetak maste, tesko mu se oduprijeti, a jos teze mu povjerovati. Pogledah jos jednom u vrata, za koja me cini se vise nista ne veze i na koja vise ne moram da lupam.

Klekla sam ispred njega da ga ne uplasim, ili da se ubijedim, da to nije samo pomuceni um sludjene kucke.

" Mama, ne treba da ti otvori, izasao sam kroz bastu. Cuo sam ti glas "
" Cuo si mi glas ? " prosaptah za njim, kako bi ja njegov cula jos jednom.
" Prvo sam mislio da mi se cini, pa sam sisao dole, a onda si opet nesto rekla i znao sam da si ti ! "

Uzela sam ga za rucicu i izvela na svjetlo. Na svjetlu se svi snovi rastrce, svjetlo uvijek kaze istinu, a ako laze onda smo dobro ludi. Zastala sam da vidim hoce li nestati.

Ali on zavuce  ruku pod majicu, zasuska nesto , pa mi sa obe ruke pruzi papir. Skoro obican papir. Onakav kakav biva kada ga iskinemo iz sredine u svesci. Pomalo zguzvan od cestog prebiranja po rukama. Na prednjoj strani crtez. Sunce , zvoncic, nekoliko cvjetica u rukama zene koja se smije. Tako sam ja crtala svoju Majku kada sam bila mala, Tako je moje dijete nacrtalo svoju. Unutra jos koji cvjetic i slova koja mi se pomutise od magle. Dva tri puta isprekidano udahnuh vazduh, da jasnije procitam smisao svog zivota, i da jecavim suzama ne razocaram dijete koje svoju majku " voli do neba " .



 Zgurala sam papir pod rolku i uprtila dijete na prsa , zureci niz ulicu, zureci sto dalje od onoga gdje smo bili.

Prvo sam drezdala ispred. Vijala beskonacne krugove kao gluva kucka, gledajuci u prozore roditeljske kuce mog bivseg muza. Da li cu ugledati u njihovoj unutrasnjosti makar obrise svog djeteta ? A sta ako  me neko prozreo ? Mozda moje misli i nisu toliko sakrivene koliko se cini. Da li cu uspjeti danas dijete da povedem sa sobom ? Srce je pocelo da lupa i ja se naslonih na neciju ogradu. Da li je ovaj dan najbolji izbor ?

Strahovi nikad ne smiju da budu jaci od ljubavi.
 Vec u sljedecem trenu sam bila pred vratima nacepivsi prstom zvonce.

*  *  *


Ena je rovindjala po tasni, trazeci ogledalce da popravi sminku. Gledala sam je i razmisljala o tome, kako je cudno
to sto ti godine apsorbovanja bola nametnu cudan manir posmatranja. Ravnodusno sam gledala do juce sestru, danas prikrivenog neprijatelja, mirno, u sebi bez uzbudjenja i trepera. Da li je moguce da sam je vec iscupala iz srca ili sam je samo ucaurila i pomjerila u stranu sa namjerom da se sa time raspravim kasnije. Jedno je sigurno, od svih svojih zivotnih suparnica najvise sam voljela nju.

Danima je filujem pricom, supljom , u kojoj joj svakodnevno iznosim nove izmisljene dogadjaje, planove. I posmatram, cekam. Mozda cekam neki signal da i nije izdajica, ali nervoza koju nekad ne moze da sakrije je jasnija od dana.
Koliko godina je cucala u iscekivanju  prilike ? Ovakve stvari se ne rade slucajno, one kao ideja postoje uvijek samo cekaju momenat.

" Sta bi ja mogla da uradim i da me ti zamrzis ? " pitala je nekad , ko vise pamti kad.
" Nista Ena, ti mozes da radis sve "

" A kada bi ti ja rekla da sam sa tvojim muzem ? " odjekivalo je u usima.
" Pozelila bi ti srecu "
" I ne bi uradila nista ? Ne bi me mrzela ? "
" Ne bi "
" Samo te proveravam da vidim koliko  me volis "

I zaista moj davni odgovor njoj  bio je istina. Nikada joj ne bi zamjerila sve i da sam voljela muza. Svasta se desava u ovom zivotu, ko bi to znao bolje nego ja. Cesto nam se zivot sveti ko zna zbog cega. Napravila sam svasta, ali namjera...namjera mi nikada nije bila zla. Imala sam priliku i da biram, ali na savjesti mi je uvijek bilo najlakse nositi samo sebe.

Gledam je, vazna je. Ljudi ne mogu da sakriju vaznost sa lica. Promjeni im se drzanje, hod, gestikulacije. Kada misle da znaju vise nego ti obicno izrazom to ispisu. Sve se moze drzati u sebi, osim osjecaja trijumfa.
Naucila sam da kada pozuris sa likovanjem moras se survati. Ena mnoge ravnoteze jos uvijek nije savladala.

Kada zaista hoces da manipulises sa ljudima, onda im moras dati osjecaj da u stvari manipulisu oni. Moras im dati vlast makar malo, ona opusta stvara lazni temelj. Moras im dati sigurnost da znaju do cega ti je stalo i da upravo to mogu da ti oduzmu. Ljudi uzivaju u moci, a niko nije svjestan da ona u stvari i ne postoji. Postoji samo tiha mirna linija sa koje jednom kad iskrenes nogu - zalutas.

Ena je zalutala. Zalutala je u zavisti. Losi ljudi uzivaju da nanose bol samo onima kojima se dive. Poistovjecivanje sa onim sto nismo, a zeljeli bi da smo, sa onim sto nikada necemo biti, daje laznu utjehu, lazni trijumf. I kad shvatimo da nismo isti svetimo se, onako kako znamo. A dangubljenje je to, jer ne uzivas u onom u cemu se zaista uziva.


 I pruzila bi joj ja ruku, kome ako  ne njoj, zbog zaljenja sto je zalutala, zbog godinama njegovane ljubavi prema dragom bicu ,zbog zelje da je iskreno vratim u tihu mirnu liniju ili makar da je naucim kako se po njoj hoda.

Ali ne mogu. Ne zato sto ne zelim da joj oprostim, nego zbog same naume. Besmislena greska, zanos ili glupost, mozda iznenadna ljubav je nesto sto se svima moze desiti. Ali Eni su se oci caklile uvijek od haljina mojih, od kuca i tockova.
Tesko je uci u misli kojima ne razmisljas, ali do sustine uvijek mozes doci. Mozda je mislila da je dovoljno odjenuti burzoasku cipku, pa bi zarad nje cupala sve sto joj na putu smeta.

Da je volila Aleksu, zapitala bi se sta voli on. Covjek moze da zadrzi plemenitost i kad je grijesan. Ne cini nas nevinost nasa blagorodnim, nego batrganje sa grijehom.

Nisam volila Aleksu nikad. Volila sam dijete svoje. I milijardu puta sam se pregazila vjerujuci da sinu cinim dobro.
A mali je on i treba mu majka. I da jednog dana nisam osjetila da dijelim zivot sa ljudima koji mom djetetu cine zlo gazeci njegovu mater, mozda nikad ne bi promjenila put.
A Aleksa ? Da li je imao vremena da razmislja o sinu ? Od ega silnog sumnjam da je imao kad. Kada sam ga ostavila vise je brinuo kako ce da mi se osveti za to, nego o svom djetetu. E to je razlog zasto mu nikada necu prepustiti da ga kroz zivot vodi on.

Ako mu sad, kada sam dosla skoro do kraja zamisljenog, dam do znanja da je dijete pokretac svega, ono ce mu postati i oruzje. A Ena je uhvatila tren svoje zablude i uraditi ce sve da se dodvori, proda za onoliko koliko kosta. Zalozila je mene, zasto ne bi zalozila moje dijete ? E zato joj ne mogu oprostiti.
Dijete, je sve za sta se borim, jedino sto zelim da povedem sa sobom iz predhodnog zivota, a drugi nek se otimaju za sve ino.

" Ena sto koristis te poljske karmine, sjebat ces kozu na ustima " namjerno sam bola tamo gdje je tisti.
" Jesi videla !? Pa kad onaj kreten nije u stanju da mi da za normalnu sminku "
" Ja kad opeljugam Aleksu ima da trosim na sminku ko' Narodno Pozoriste ! "
" Mislim da je i ovako dovoljno imas "
" Nikad nije dovoljno moja Ena " pomislih kad me je vec izdala, valjda ce me ocinkariti i za ovo peljesenje.
" Pa sta bi da si na mom mestu ..." cvilila je " ...onaj idiot nije u stanju da zaradi novac, mislim kakav je to muskarac koji ne zaradjuje dovoljno. Ja sam bre zena kojoj treba dobro odrzavanje "
" Tako je! I ja mislim da ti treba bolji servis "
" Jel da ? I ja mislim isto. Mislim kakav je zivot ovo, klinci, samo cuvaj za nesto, te za skolu, te za garderobicu, te ovo te ono, gde sam tu ja. Meni zivot prolazi "
" Jes, nemoj dozvoliti da ti ista promakne "
" I necu da znas. Mislim ti si znala za sta zivis, ali eto moram ti reci da si malo i razmazena. Nemoj da se ljutis ali pored svega toga tebi je bilo malo. Imala si ljubavnika. Ovo ono, sipak bi ti to sve uspela da nisi imala uslove da se lepo odrzavas "
" Ma jasta. Tajna je u Lancome-u. "
" Daaa Aaa, lankom tacno. Mislim lepa si ti zena i ovako, ali u zenu mora da se ulaze i to se odrzi, nema druge. A ja cu se sjebati sva. "
" I ja mislim da ces se sjebat' "
" Pa da ! Pa ne ! Zajebavas me ? "
" Zajebavam. Lijepa si ti zena, steta sto toga nikada nisi bila svjesna "
" Ma da ali kad se malo doteram bicu zadovoljnija. A tebi, sta tebi treba jos ? Nema dalje !"
" Treba mi drvo... da se uhvatim "


*  *  *

Zvonce je razludilo ukucane, ili sam ja zelila da to tako izgleda. U sustini zvonce ko zvonce, mozes ga cepit' koliko hoces zvoni isto samo duze. Znala sam da Alekse nema kod kuce i da je dijete ostalo sa njegovim roditeljima. Odletio je u Prag da spasava imovinu. I dok se on raspametio da je prepise, pokloni, ukloni na bilo koji nacin me sprijeci da je potkacim. Ja sam mirno prikupila svu dokumentaciju, predala tuzbu za razvod braka i pravo starateljstva nad djetetom. U samoj tuzbi sam navela da nemam interesovanja za zajednicki stecenu imovinu i da svojim vec uveliko sredjenim zivotom u Beogradu imam potencijala da samostalno izdrzavam dijete.
 Tek predavsi tuzbu, znala sam da cu se osigurati koliko toliko od nesankcionisanih posjeta Alekse.

Zatabanalo je nesto iza unutrasnjosti vrata, sapat, suskanje ..." ko je ? " zacuh glas bivse svekrve.

" Deda Mraz ! " odgovorih

" Eto sreli ste se  " rece Maca .
" Aha  " potvrdih kroz osmijeh.
" Nasla si Hobu, to si uvijek zelila, bicete sada zajedno jelda ? "
" Jel ti to glumis psihologa sad sta li ? "
" Ne glumim ! Nije mi jasno sto ne ukljucis telku kad dodjes u Sarajevo, kako mozes bez televizora uopste ? " rece lupkajuci daljinskim po ruci.
" Ovdje mi nije potreban , zbog tebe cu ukljuciti drugi put "
" Nemoj, jebo televizor, svakako bi samo salto kanale. Jel zaspo malac ? "
" Jeste spava "

Maca. Kada sam sakupljala dijelove svoga srca, koji su ostali po Sarajevskim nizbrdicama, morala sam da pronadjem i Macu.
 Vukao me osjecaj razbijenog djetinjstva, rastavljenih zivota i ne bih imala mira dok ih ponovo ne upletem. Nisam mogla da se sjetim da li sam mu ikada govorila nesto njezno ili srdacno otvoreno da zna, zbog toga sam nekada imala osjecaj prepuknutog srca. Kada u zivotu ostanes uskracen za nesto sto si mogao da das, a nisi, rastura te tuga. Presabiras se, a sjecanja su nekad ravna mulju u kojem mozes da sagledas druge, ali sebe, sebe prakticno i ne vidis. Koliko sam bila uz njega ? Koliko sam zaista zasluzila da mu budem ono sto sam bila ?
 Morala sam da ga nadjem, ako nista samo mu kazem, da u meni i nema neke posebne carolije.
Ostala sam mu duzna. Za ruku koju mi je pruzio, za prijateljstvo, za oslonac, za tihu cutnju uz kovceg moje Majke, za nesebicnost i brigu, za nenametljivost, za svaku budalastinu, za svaki dan. Cuj duzna ? Nisam mu duzna, zeljela sam da uzvratim , ako vec jesam onda jos jednom i tako u beskraj dok mi ne zabrani.

Dok trazis i lupas na vrata koja ne zele da se otvore, stvaraju se sumnje koje rezu. Mozda mu danas nisu potrebne moje zakasnjele povratnice. Danas sam vjerovatno visak, zato i ne mogu da ga nadjem, mislila sam, ipak svjesna da cu zavoljeti sve sto je danas, hoce li on meni oprostiti mene ?

Cudno, raspitivajuci se, saznah, da za vrijeme rata znalo se gdje je. Cak iz tih prica mogla sam da saberem  njegova kretanja u cjelinu, a danas kad je mir ne zna se nista. Ni gdje je, ni sta je, ni kako je.

Danas rjetko ko zvoni na vrata ne pozvan. To je bila predratna privilegija, i kada mi je ulazno zvonce zaigralo onako predratno samouvjereno, znala sam da je neko koga cekam.
Zaustavljenog daha poletih preko prostorija stana da otvorim.

" Lazes da si sjed , budalo jedna ! " vrisnuh.
" Ti si budala, sto ne pitas ko je ! " rece mjesto pozdrava i odvoji me od poda zagrljajem.

Dok sam kasnije spustala kafu na sto, ugledah njegove kljuceve i privjezak koji dadoh prije deset godina, i kao sapat  odavno naucen na pamet u sebi izlistah redak pisma.

"... Na liniju uvijek idem sa onim privjezkom za kljuceve koji si mi dala, znam da je on zacaran protiv metaka, ne bojim se rata koliko se bojim da izgubim privjezak..."

Da li sam mu ista, vise mi nikada nije palo na pamet da pitam.


" Jel mogu da ga vidim kako spava ? " upita Maca, nekad nedavno, a opet proslo.
" Naravno. Volis djecu, cudo ih nemas do sada "
" Djeca se prave sa zenom koju volis. Sladak je vidi ga kako spava, ne mogu da vjerujem da je " ona " zagovarala da ti ga oduzmu "
" Ne mogu ni ja "
" Kokoska ba "
" Necemo o tome, proslo je "
" Ma ja , nego   znaci Hoba jos uvijek drma ? Bogte kad sam te ugledo' sa onim prazilukom u dzepovima, jasno mi je bilo na sta si naletila "
" Zajebavaj, zajebavaj "
" Prestat cu da zajebavam, kad prestanes da napominjes da sam sjed "
" Pa Maco, bio si crnokos, bilo mi je ludilo kada sam te vidjela prvi put "
" Sazvaci to  vise, vakat je, nego Hoba mi je vece ludilo "
" Gadjat' cu te ovom controm " rekoh preteci mu zdjelom.
" Nemoj tom, to ti je Mamina "
" Pamtis "

Samo je klimnuo.
 Kako vratiti covjeku, koji pamti isto sto i ti ? Kako mu kazati bez jeftinih rjeci a da te cuje?

" Grijesis kada kazes da sam nasla Hobu, na njega sam slucajno naisla. A tebe sam trazila  "

" Ena da li si ti ikada pozelila da grijesis ? Ali bas da grijesis ? "
" Ne znam bre ! Zasto me to pitas ? "
" Onako "

Pitam , jer nekad je svoju gresku prihvatiti lakse nego cinjenicu da nismo pogrijesili.
Postoje situacije kada zakovani emocijama zaista zelimo da grijesimo. Ali svijest preprisutna i izvjezbana godinama zvakanja zivotnih situacija govori ti da ne grijesis. I zanemariti je, bilo bi suludo.
Hitre i brze misli koje nam poklanja instinkt kriju najvise sustine, ostale su puko razvodnjavanje.

 Kada me je Aleksa pronasao u Beogradu, svjesna sam bila da je to rezultat neke moje slabosti.
Nisam tumbala po glavi koje, jer zivot je satkan i od slucajnosti. Brinula sam se samo koliko zna o meni, o onome sto sam postigla u Beogradu i sta namjeravam dalje. U neizvjesnosti da li vec zna gdje zivim pomislila sam da mi je mozda ipak potrebna pomoc. Pomislila sam na Enu i kako bi bilo lijepo utajiti se kod nje i olaksati dusu. Ali koliko god me Aleksa nije poznavao, znao je sigurno da bi se u ovom gradu obratila njoj. Prvo njoj ...prvo mjesto na kojem bi me trazio, to je tako prosto, bas zato joj se nikada nisam ni obratila sa istinom.

I formirala se mutna slika, na osnovu koje mi nije trebalo dugo da napravim skicu.

Ena je Aleksu mogla da sretne i slucajno mada to nije ni bitno. Mislila sam. Mogao je sam da joj se nametne sa vremena na vrijeme ko zna, da provjeri. Dozvolila je sebi previse price sa njim, ili je zelila da previse prica, mozda kako bi se priblizila. Ali Ena nije znala konkretne cinjenice. Imala sam slabost da je vidim sa vremena na vrijeme, susreti kojima nisam mogla da odolim, rijetki ali za mene ljekoviti.  Iz straha da sebi ne nanesem zlo a njoj problem, nikada joj nisam ispricala istinu.
Kada rjesavas vazne stvari ljudima se ne treba povjeravati. Pa makar to bili i ljudi koje volis. Ljudi koje volim... Ena je sjedila preko puta i bezprestano pricala, usput je sa dva prstica dala znak konobaru da nam ponovi pice. Hotelski bar je bio poluprazan, ali to nije ometalo pijanistu da nenametljivo nabire, a teskim zavjesama da prave noc u sred dana. Stolu preko puta je prisla djevojka i srdacno se pozdravila sa prijateljicom koja ju je cekala. Zapricale su se prije nego je i sjela. Blago njima, pomislih. Sigurno su se srele kako bi uljepsale dan jedna drugoj. Vjerovatno Ena i ja sa strane djelujemo isto. I oci su mi otezale od prebrzih slika mladosti u kojima se Enin smijeh utapao u moj.

" Sta si planirala ? " prekide me, mozda i na vrijeme, jer skicu sam mogla da dopunim samo daljim provociranjem istine.
Slabost je sejtan, i kada je vec dopustena, meni je mogla da posluzi samo kao protivoruzje.

" Ena planirala sam da zavrsim to oko razvoda sto se papirologije tice. A u Pragu da predam papire za djeljenje imovine " slagah, jer moji planovi su bili sasvim drugaciji.

" Nece ti biti lako. Od cega sada zivis ? "

Da mi je nekoliko mjeseci ranije zadala to pitanje, ja bi od ocaja samo razmahnula rukama. Osjecaj bespomocnosti dobro pamtim. Lutanje u kojem trazis makar zrno nade, a ciljeva bezbroj. Evociranje tog vremena mi je i pomoglo da je pogledam izrazom izgubljenim, skoro do kitcha tugaljivim, za koji vjerujem da nisam imala ni onda kada je bio prikladan.

Oni koji su najvise skrivili ne stede na velikodusnosti, i Ena izvuce nespretno par novcanica iz torbe pa mi ih pruzi  diskretno preko stola. Malo je falilo da ne prsnem u smijeh, ali sam novac smotala u ruku likujuci zbog obmane.
Ne samo da mi novac vec odavno nije trebao, nego sve sto sam naumila bilo je zavrseno. Stalno zaposlenje uz nadprosjecnu platu, drzavljanstvo, socijalno, advokat, komforan stan sa djecijom sobicom koja je cekala samo moje dijete...

Da li je Ena zelila da mi je tesko, pa je olako povjerovala ili ni ona nije uspjela da me upozna za sve ove godine.

" Ne mogu da verujem da vec dugo ne zivis sa Aleksom " Ena je htjela da djeluje zapanjeno.
" Zasto ne mozes da vjerujes ? "
" Pa ne znaaaam... " rastegla je "...ti si uvek bila nekako svoja, ali imali ste lepu kucu, lepo ste ziveli "

Kuca ? Pomislih. Bila je zaista lijepa. Kada zena ne moze da uspostavi kontakt sa covjekom pored kojeg zivi, ona onda uspostavi kontakt sa stvarima. Najljepse su kuce nesretnih zena. Iako su prepune detalja, u njima je obicno sve na svom mjestu. Savrsenost koja je gotovo proporcionalna nesavrsenosti odnosa.
 Utucenost svojim brakom, lijecila sam opremajuci dom. Kupujuci sitnice, komade namjestaja, skupog porcelana. Dugo bi stvari premjestala sa mjesta na mjesto a onda uzivala u ovom ili onom kutu kuce. U basti sam posebno dangubila, sjeckajuci dekorativno zbunje ili sadeci cvijece.  Prekrasna je bila ta kuca i u svaki pedalj sam unjela Univerzum duse. Nekada mi je bilo toliko vazno da sve izgleda onako kako zelim, toliko vazno da sam sto za obicni svakodnevni rucak postavljala duze nego bi potrosila vremena za samo kuhanje.

Kada sam se jos tek poluzdrava vratila u nju da pokupim stvari, dugo sam stajala i razmisljala sta da ponesem. A sve je postalo tako ne bitno, tako nepotrebno, skoro tudje. Gotovo za par minuta sam pokupila nesto vesa, par cipela i ravnodusno je napustila.

Ena nije spomenula moje dijete, spomenula je kucu i ko zna na koliko jos stvari je pomislila. Kako god olaksavala mi je.

" Pa kucu cu i zadrzati "
" Kako ? " skoro se brecnula.
" Ena to je moja kuca koliko i Aleksina, sta ti mislis da cu mu je ostaviti tek tako ? "
" Nisam ni mislila da hoces "
" Pa kucu, racune, dio firme, aute, uzecu sve sto mi zakonom pripada. Jel' ja treba da se mucim sad nesto ? Zasto bih, kada imam sve ? ! "
"  Da..da ..." mrmljala je.
" Jest da sam sada  u stisci sa lovom, ne radim, ali kada sve to zavrsim necu imati problema "
" Pa sta radis ti sada uopste u Beogradu ? " upitala je.
" Ma nista, tu sam samo da podnesem zahtjev za razvod, ako ces pravo i ne znam od cega cu se vratiti u Prag "
" A mali gde ti je ? "

Napokon je upitala za ono sto me jedino boli, jedino sto zelim da sacuvam i povedem sa sobom iz tog nesretnog zajednickog zivota.

" Mali je kod Alekse i njegovih ovdje. Neka ga tamo dok ja ne sredim sve. Nemam ja sad kud sa njim. Bio bi mi samo opterecenje "
" Da, u pravu si "

Zacutale smo par sekundi. Ena vjerovatno talozeci informacije i utiske, a ja tupo postavljajuci sebi pitanje zbog cega me je izdala. Da li je Aleksa vec jebe, ili joj daje samo nagovjestaj da ce. Da li je pozelila da ima moj zivot ? Da li ga je toliko povrsno gledala ? Da li je moguce da neko uopste zeli moj zivot ? Sta je u njemu vidjela ? Kucu ? Novac ? Putovanja, koja je poredila sa svojim toboze dosadnim, na kojima je vidjala samo sindikalni svijet. Opsjednut stednjom i vjestacki razdragan ljetovanjem, vukuci cegere na plazu i kupajuci se uporno jer se mora. A onda sam prestala da se pitam. Jer nije ni vazno. Zasto bi bilo. Naucila sam da se najbrze rusi ono sto se najduze gradi. Ono u sta se najvise ulozis. Pa bio to brak, prijateljstvo , ljubav ili kuca, svejedno je. Dodje momenat i ti jednostavno zamahnes rukom, lupajuci izgradjeno kao staklene flasice sa stola. A i ne zalis. U zivotu ne cinis ono sto si na pocetku naumila, nego ono sto moras.
Ono sto se samo nametne.

Koliko li cemo nas dvije jos susreta imati, prije nego nas otudji istina ? Prije nego me zamrzi zbog zla koje je pokusala da mi nanese ?

Pregust i trom postajao je vazduh bara u hotelu i ja pozelih makar jedan dah cistog.

Zlo. Kada osjetim da je prisutno, zima neka mi protrese utrobu. A straha se bojim vise nego zla, jer u strahu tumaras uzalud.
I strah od straha me natjera da zazmirim i pomislim na Mamu, pomislim na svoje dijete. Majka dijete, Majka dijete, krug koji nikada niko ne moze zaustaviti ni prekinuti. I drhtavica prodje. Mislima treba bjezati od zla. Jer ako razmisljas o njemu ono te obuzme, useli se i u tebe pa pocne da rukovodi. Uvodi te u drugi krug, tamo gdje nisi i gdje ne pripadas. Sapce ti da na zlo zlom i odgovoris. To vodi u beskraj. Beskraj uzasa na koje se polakomi covjek. Beskraj zla, koje vlada gdje god da se okrenes. Koliko je ljudi toga svjesno ? Mediokritet nije uvreda, nego karakteristika prosjecnog covjeka. Covjeka koji tumba u ramkama i odgovor na odgovor daje.

 Na mnoge stvari ne treba odgovarati, treba zazmiriti i mjesto zla pronaci ono sto najvise vrijedi. Samo tako neces oskrnaviti ono sto je Majka uplela u tebe i samo tako ces sacuvati ono sto najvise volis.
I kada uzivas u svojoj vjecnoj ljubavi koju milujes po glavici, znas da nisi pogrijesila, jer si sacuvala, i ono sto si u zivotu platila ne izgleda ti kao ceh, jer ljubav se cehom ne moze nazvati.

" Sine moj zasto places ? "
" Mama boli li tebe nepravda ? " upita moje dijete.
" Nepravda je uvijek ... nepravda je nista spram istine sine "
" Kako to mislis, zelis da kazes da manje boli od istine ? "
" Ne, zelim da kazem da ce nepravde uvijek biti, ali je smijesna sve dok znas istinu u sebi. Ne bi trebala da te boli ni istina ni nepravda. "
" Nista te ja nisam shvatio "
" Ljubavi moja, ne obracanje paznje na nepravdu i jeste najbolji lijek protiv nje "
" Kako to ? "
" Tako, jer dok je spominjes, nepravda zivi, kada je precutno prezres ona se ispari..."
" Aha, mislim da razumijem. Mama hoces li ti uvijek ostati mlada ? "
" Necu sine "
" Ne mogu da te zamislim staru..."
" Nemoj me ni zamisljati zivota ti ..."
" Mama, jel iko prema tebi bio nepravden ? "
" Nije sine moj "
" Zasto te onda nekada vidim tuznu ? "
" Zato sto sam mogla da napravim veliku nepravdu ..."
" Prema kome ? Kako ? "
" Ne brini, to se svakako nije desilo. Hoces li mi reci zasto si ti plakao sada ? "
" Zato jer sam zaboravio na istinu "

I bijes, nikada ne osjetim bijes kada pomislim na ljude koji su zeljeli da me uskrate mom djetetu. Nekada sam im cak i zahvalna, za to sto su  pomogli da osjetim imunost na zivot i smrt, snagu i nepobjedivost, intuiciju i mudrost, mada mi se cesto cinilo da sam glupa. A nisam, cim danas grlim svoje dijete.

*  *  *

" Nestrpljiva sam , pricaj " Ena nije htjela da dangubi.
" Ena ima svega, cek da se saberem odakle da pocnem "
" Pocni od pikanterija, garant ih ima ! U vezi si sa nekim ? U nekom trouglu ? Cetverouglu ? Pricaj popizdecu od nestrpljenja ! "
" Ena blagorodna zena o drugoj nikada ne bi pomislila nesto na sta sama nije spremna "

Pobijelila je na tren, ali ubrzo se preokupirala istinama i neistinama koje sam pocela da joj nizem.

 " Nikad ne znam gde si, kao da krijes mnoge stvari od mene " kaza Ena.
I u pravu je pomislih, grizla me savjest, dugo sam bila u Beogradu, a ona jos uvijek nije znala da prakticno tu zivim.


" Gde si sada ? Ides li u Sarajevo ? Od kako sam se vratila da zivim u Beograd, nemam nikakvu prestavu sta se sa tobom desava. To je sramota kumo "

" Idem cesto u Sarajevo " rekoh, a ona je zadovoljno klimnula glavom. " I stvarno je sramota, ali trka frka neka "

Kada sam dosla u ovaj grad, nisam mogla da izdrzim a da se ne vidim sa njom. A opet iz neke predostroznosti izljevala sam neistine. Uvjeravala sam je da sam cesto u prolazu. Zvala bih je i govorila da sam tu na dan dva, a nekada izmisljala da je zovem iz Praga. Tako sam imala osjecaj da je lazem manje. Cesto su me lomila iskusenja da joj ispricam cijelu pricu, i kako bi se borila sa time uvijek sam nametala za teme neke besmislice.

Nekada sam sama sebe ispitivala zasto je toliki problem da joj se povjerim i sta me uopste u tome sprjecava.
Da li ponos ? Ili cinjenica da kada istresemo nekome svu istinu o sebi u sustini postajemo slabi.
Slabost drugih ljudi nikada nisam osudjivala, ali sopstvenu nisam mogla da podnesem.

Enu su zadovoljavale povrsne informacije i brzo bi razgovore pretapale u cista zenska caskanja, opustala su me i davala laznu iluziju kako je sve u redu, pa makar i ta dva tri sata u par mjeseci koja sam poklanjala sebi i njoj.

" Divan ti je kaputic , nisam ga ranije vidjela " rekoh joj.
" Pusti ti kaputice, nego pricaj bre. Gde si , sta si, gde ti je Aleksa, mali, gde landaras ti ? "
" Pa znas, sve standardno " pokusah da joj smirim radoznalost.
" Nisam bas sigurna da je sve tako " rece znacajno i ja prvi put osjetih da  mi izvrdavanje istine danas nece lako proci.
" Ena pusti svakodnevnicu, daj zamisli da smo negdje gdje je nema ili da smo jos uvijek cure "
" Cure nismo. I ? Zasto bezis od odgovora ? "
" Ne bjezim Ena , sve je uobicajeno ".


Skiljila je ocima ispitivacki i ja se zapitah da li sam postala losa glumica.

Nista ne smeta toliko prirodnosti kao zelja da se izgleda prirodno, ali i prirodnost je samo poza i ja je sa osmjehom zauzeh.




*  *  *

U liftu bi ljudi trebali da se voze sami. Hoces neces moras kuditi onoga sa kim si u tako malom prostoru. Makar zato jer ne mozes da bdijes sa izrazom lica koji ti najvise odgovara. A da ne govorim o vazduhu koji moras da podijelis onda kada bi ti ga bilo malo sve da si na planini.
Ipak mogla sam da pobjegnem od covjeka, ali mi bilo neprijatno da uzivam u prevarantskom osjecaju,  zato sad i trpim  drugog potrosaca vazduha u liftu.

Covjek je izasao iz bezsumnog lifta i ja nastavih sama do svog sprata.

U ovom hotelu smo Aleksa i ja uvijek boravili kada bi dolazili u Beograd. Aleksa, kako li je znao da sam tu ? Kako je saznao i koliko uopste zna ? Mozda uzalud krijem tragove. Iako nisam osjetila da me prati, odlucila sam da prenocim u hotelu, tako cu ga makar malo zavarati, ako uopste vise mogu da varam.

Znala sam da cemo se sresti nekad i to me nije plasilo. Plasi me samo koliko zna.

Mozda sam trebala da odem kod Ene tamo se sakrijem i sve joj ispricam. Ne, to je prvo mjesto na kojem bi me trazio. Prvo mjesto...prvo mjesto...

Dzaba ja po hotelima hodam....


*  *  *

" Zar ti nisi odputovala ? "
" Nisam  u hotelu sam jos uvijek, hoces li da dodjes na kafu imam nesto da ti ispricam "
" Letim " kaza Ena i ja pozurih da pozovem taksi kako bi stigla prije nje.

Da zivot ima reprizu lako bi ga razgodili. A nema, zato se nekad bolje vratiti sa pola puta nego sa kraja.
Kao sto je bolje zavrsiti zapocete price nego ih ostaviti da vjecno tinjaju, kako god i ako ne mozes da biras kad , zavrsiti ih treba onda kada se to samo po sebi nudi. Jer koliko god da bio nezahvalan momenat, uvijek je na mjestu ako znamo sta zelimo.

" Mislis da ne znam da si tu ? " kaza Aleksa i ja pomislih o neizbjeznom.



*  *  *



Cesto sam se nalazila na nekim mjestima protiv svoje volje, a pri tom snaga volje je bila vrlina koja me krasi. Apsurd.
Kao sto su apsurdne mnoge stvari koje se desavaju.


...Neki ostri vjetar je sibao moje lice a bezdna se pruzala ispod nogu.
Nevjerovatno je koliko ti misli proleti kroz svijest u malom vremenskom periodu, kada znas da mozda vise neces imati priliku da mislis. Neonska svijetla i reklame treperili su u daljini, bacajuci odsjaj dalje nego sto vrijede.

Koliko vec dugo me Aleksa  drzi na ivici ovoj i prijeti da ce me ubiti ? Koliko je sati Boze ? Vrijeme, skoro neprimjetna svakodnevna sitnica, koja se ne moze vratiti unazad. A da li bi voljela da ga vratim ? Da li bi voljela ista da izmjenim ?
Da li bi voljela da neke ljude nisam nikada srela ? Da je sve bilo drugacije, da li bi danas stajala ovdje ?

Jel' Aleksa toliko lud da misli kako se plasim ?

Previse pitanja, a vjerovatno na mnoga necu ni stici da odgovorim. A i brkaju mi se raznorazna sjecanja koja zelim da ponesem, a sve bitnije od bitnijeg i sve draze od drazeg. Pa cak i ona skoro zaboravljena, kao sto je mali cuko kojeg sam imala nekad, iznudjen od roditelja mjesecima cviljenja i moljenja. A vrijedilo je, ako nista zbog one mokre njuskice sto ti se u dusu unosi...

" Ovo ti je samo da znas, da ziva od mene neces otici ", dok je govorio popustio je stisak. Likujuci zbog misli da je vlasnik zivota. Ipak je lud pomislih, ako misli da se plasim visine ovog mosta.


" Dobro si mi rekao da znam ..." i zakoracih sama na onu stranu kojom je htio da mi utjera strah, u tamu koja u stvari bjese bljestava i zasljepljujuca kao crno fluorescentno sunce.


*  *  *'

" Mislis da ne znam da si tu ? "


Sve sto je neizbjezno treba znati docekati bestrasnog izraza, jer izraz govori najvise i ni jedna rijec ga ne moze sprati koliko god vjesto da je izgovorena.

" Mislim o pristanistu preko puta " rekoh ne skrecuci pogled, polako ustajuci da napustim mjesto i drustvo.


Ljudi mnogi nam se namecu kroz zivot, neke zeljno pozivamo u njega, neke ocekujemo i nadamo im se, neke protjerujemo a postoje ljudi koji vjecito stoje ispred praga i cekaju da ih pozoves, njima je najgore i vjerovatno bas zato se najvise ljute.

I sve dok cekaju da li ces ih pozvati u svoju dusu ili neces , oni  se u stvari boje tebe.

proradila mi zezalica :)))))

Kakav divan mir, pomislih, gledajuci u Hobu koji se raspricao o svemu i svacemu, masuci rukama da mi docara neku situaciju, a kestenje njegovih ociju je sijalo kao da govori " a sjecas li se..."

Mir koji sam zasluzila da osjetim poslije toliko godina, neobavezan i lagan, nenametljiv. Izbrazdan cudljivim vjetricima koji su duvali s' planina i jurili ulicama po kojim hodamo. Tamo gdje smo vjerovatno hodali stotinama puta svako za sebe, ostavljajuci misli u zraku, ma kakve one bile tada. Ziveci dva razlicita zivota, na dvije razlicite strane svijeta i spajajuci ih tek ovdje , kao sto se vjetrici s' planina sudaraju na uglovima ovih ulica, da bi se ponovo razletili..

" Imam osjecaj kao da uvijek znas sta hocu da ti kazem , ali me pustis da to uradim do kraja " rece dok sam se ja kikotala od cudesnog mira.

" Mozda "

" Ali kako znas ? "

" Pojma nemam "

Naravno da znam. Kao sto znam i ko su bili ljudi koji su se zadali u svjesno odrastanje osamdesetih godina. Sretni u skromnosti svojoj. Sta su htjeli. Kako su voljeli. Koji su im bili mitovi, koje zablude i predrasude. Zbog cega im nisu dali da osmisle svoj svijet i radi cega su ostajali u tudjem, zarobljeni protiv svoje volje. Zasto su propustili sve sto se propustiti moglo i promasili sami sebe, a opet vidjeli previse. U zrelost stigli prebrzo, vec uveliko daleki i bespovratno raseljeni od onoga sto su bili nekad.

Znam i zasto sada prikupljaju krhotine onoga sto se nekad rasulo. Kao sto znam da ih nikada prikupiti do kraja nece, jer uvijek ce nedostajati makar neki mali djelic koji im brani da se osmisli cjelina. A djelici ti ponekad su ravni zivotu, pa se djelicima i ne smiju nazivati.
Znam i zasto se plase nove djece, uzgred ih svrstavajuci u jeftin vasarski kitch - valjda zbog slika kljucalih ispod praga svijesti da ce ih ovi novi izbijajuci na povrsinu potopiti.

Iz prkosa a i ljubavi nosaju na dlanovima ono najljepse sto su uspjeli da ponesu, prepricavajuci i stvarajuci ikone od malih tako obicnih stvari, koje su se u godinama raspamecivanja od svega inog sto se ne uklapa u pocetke njihove iz inata pretvorile u svetinje. Ma i jesu svetinje.



Kako onda necu znati sta zele da mi kazu ?


* * *

" Sta mislis kakve cemo biti kada odrastemo ? " zapita nas Nela.
" Kad odrastem udati cu se za Hobu "
" I imat' cete troje djece ? "
" Kako znas ? "
" Pa troje je stereotip "
" Mozda, ali lijep stereotip " odgovorih joj zamisljeno crtajuci u svesci pet cica glisa, tri mala i dva velika.


Mama je provirila u sobu, i nas dvije zabismo noseve u one kjnige , Nela cak i poce da zuji poluglasno kao da cita.

" Jeste li naucile da vas preispitam ? "
" Evo jos pola sata pa ces nas provjeriti "
" Znaci opet ste pricale, necu vam dati vise da ucite zajedno "
" Pa kad Bjanka hoce da se uda, a ja sam je samo pitala sta ce biti kad odrastemo "

Mama me pogledala glumeci ozbiljnost i ja nabi Nelu nogom ispod stola.

" I kad se udajes mila, da spremim miraz ? " rece kroz smijeh koji vise nije mogla da sakrije.
A ja rasklopih onu svesku na koljenima ne bi li djelovala ozbiljno dok odgovaram mami ono sto bi vjerovatno zeljela da cuje.

" Pa kada zavrsim , skolu, pa fakultet tek tada "
" Ljubavi, skola je vazna, ali bi te slagala kada bi ti rekla da je udaja manji zivotni ispit "

" Sto ? Jel ce nas to neko nesto ispitivati prije toga ? " zainteresova se Nela.
" Ne bitno je da li ce vas iko ista pitati, bitno je da se poslije toga ne preispitujete same. Haj ucite to sada ili nema klizanja "

* * *

Volila sam da idem na Usce. Obicno predvece , kada se popale svjetla sa druge strane rijeke. A i u sumraku tom Beogradskom je bilo bezbjednije. Tu sam imala vremena da sklapam misli onako kako me ne bi izdale i iznevjerile. Slagajuci redom sve sto sam stigla i ono sto nisam. Trudeci se da ne gledam u djecicu koja su istrcavala sa svadbi iz kafane kojoj sam uvijek okretala ledja, ali namjerno sjedala blizu kako bi cula muziku.

Jednom sam se zagledala u djecaka tako da mi je prisao i upitao " zasto sjedis tu ? " , nisam stigla ni da mu odgovorim, a mama ga je vec pozvala. I odgovor na njegovo pitanje u meni se pretvorio u citavu pricu, zbog koje nisam mogla da ustanem satima poslije toga. Zato kada sam im slusala glasice, silom sam okretala glavu na drugu stranu, da bi samosazaljenju sprijecila prilaz tamo gdje mjesta nema.

U sumraku jednom, zadovoljnijem od bilo kojeg ranije, jer u istom prebrojah da uradih vise od pola, sto sam trebala, sjede neko pored mene. Nisam bila ljuta sto me prekide od misli u kojima sam svom djetetu pricala zasto se ovo mjesto zove Usce, vjerovatno zato jer sam imala osjecaj da cu mu uskoro to zaista i ispricati.

" Mislis da ne znam da si tu " rece Aleksin glas, i ja obecah sebi da se necu cak ni okrenuti da ga pogledam.


* * *

" Varas kad kazes da pojma nemas "
" Mozda "
" Hej, znas li da sam mislio da mi godine prolaze uzalud "
" Sada ne mislis tako ? "
" Sada mislim da sam ih prozivio da bi danas bio ovdje, vjerujes li ? "

Vjerujem li ? Ko zna. Pitanja neka u ljudima ostanu neodgovorena, valjda zato jer znas da ce odgovor svakako nekad sam po sebi doci.

Kretati se sto manje, a uciniti sto vise...

U tudjim i velikim gradovima se uvijek osjetis sam i meni bi savrseno odgovaralo da se tako i osjecam. Ali zivotna kretanja i poznanstva koja sam stekla ranije tjerala su me da mislim kako i u nepoznatom Beogradu znam suvise ljudi.
Ne onih koji bi mi pomogli, nego onih koji bi slucajno uz obicnu tracarli pricu mogli nekome, negdje da kazu kako smo se sreli.
Objasnjavati svakom koga sretnes, da bi ti time mogao ugroziti zivot je nemoguce. Ne, ne fizicki zivot jer on je obicna besmislica kada tvoje dijete nije pored tebe. Nego onaj punocjeni, u kojem grlis svoje cedo, onaj koji bi mi oteli slucajni poznanici samo ako me sretnu.

Garsonjera koju sam iznajmljivala u centru bila je suvise siva da bi me zadrzavala u sebi, pa cak i onda kada sam se umorna vracala u nju. Posao sam pronasla taman onda, kada prodate mindjusice vise nisu mogle da me izdrzavaju.
Posao bas onakav kakav mi je i trebao u kategoriji po kojoj se nisu vrzmali ljudi iz mog predhodnog zivota.

" Interesantna si, ali nisi nikada radila ovaj posao ? " rece moja buduca sefica.
" Nisam "
" Uci, uci i osmehuj se, bitno je prodati sto vise aranzmana "
" Nije valjda da mislite da ne znam sta je osmjeh ? "
" Ne znam ja sta ti znas...znam samo da ces raditi probni mesec, a kasnije cemo da vidimo "
" Znam nekoliko svjetskih jezika ..."
" Koliko god da ih znas, tvoj bosanski akcent ti nece pomoci, ovde ljudi vole da cuju ekavicu, volela bi da pocnes da je praktikujes, a lako cemo za druge jezike "

Rukom mi je pokazala gdje da sjednem i ja sam sjela. To je valjda bilo moje radno mjesto. Tren kasnije su ispred mene stali moji prvi klijenti i sefica iz daljine razmahnu rukama, valjda kao znak da mogu da pocnem.

" Mogu li da vam predlozim lijepa putovanja iako ne namjeravam da pricam ekavski ? " upitah ih prije nego su stigli sami bilo sta da kazu.
" Sa takvim osmehom mozete nas poslati i u Tunguziju " prvi se snasao sredovjecni covjek.
" Znate, nama ovdje zube mazu tigrovom mascu , a kada dodjemo kuci stavljamo ofingere u usta " rekoh mu u povjerenju, usput namigujuci. A onda sam ih saslusala. Ljudi vole kada ih slusas... Uskoro sam znala da imam dar i da cu posao zadrzati mnogo duze od mjesec dana.

Prosli su mjeseci mog nevidljivog bivstovanja u Beogradu. Bojazljivo shvatih da poznanicima nisam upala u ruke zahvaljujuci nekoj ludoj sreci, koja obicno prati obazrive i oprezne. I krug obicnih ljudi koji se stvorio oko mene, nije znao gotovo nista o mojoj proslosti. Kada bi me pitali oni posebno radoznali, nalazila sam jednostavne i lazne odgovore.

" Ti nisi jednostavna devojka " jednom je rekla moja znatno starija kolegica.
" Zasto tako mislis ? "
" Zato sto sam mnogo starija od tebe i neke stvari mi ne mogu promaci. Delujes kao da si privremeno tu, kao da ne pripadas ovde, tu si da nesto zavrsis zar ne ? "

Prepala me je njena pronicljivost, a onda se sjetih da je i ona majka dvoje djece.

" Milka ja imam dijete , od kojeg su me rastavili, tu sam da ga vratim " rekoh joj sapatom.
" Ne moras da mi objasnjavas, verujem da ti nije lako, znala sam da nije sve tako jednostavno kako ti predstavljas "
" Kako si znala ? "
" Mlade i slobodne zene u tvojim godinama ponasaju se drugacije. Odbijas flertovanja muskaraca koji dolaze. Ne reagujes na mnoge druge stvari na koje bi trebala... "
" Ako moj muz sazna da sam ovdje, bojim se da necu uspjeti, zakon je tako zapetljan, toliko stvari treba da zavrsim, prije nego se pokazem "
" Ne brini, necu nikome reci "


Sve se tako sporo odvija, po prvi put postadoh nestrpljiva.
Aleksa predpostavlja da cu doci jednog dana, vjerovatno je bas zato doveo dijete na svoj teren. Tamo gdje zna da ja imam veoma malo sansi. On je znao sta radi unaprijed. Sud ove zemlje nikada ne bi dozvolio da strankinja odvede dijete.
Zato joj ga nece ni dodijeliti. Nece dodijeliti ni zeni koja ima znatno losije uslove za zivot od oca.
Nece dodijeliti ni majci koja se godinu dana nije pojavila u skoli djeteta.

* * *

" Bjanka udjite u moj kabinet da vam dam otpusnu listu " kaza doktor onaj dan kada sam napustala bolnicu.
" Ne treba mi, sta ce mi ? "
" Vjerujte da vam jako treba, ovo je dokument koji cete cuvati, pomoci ce vam u vasim naumama "

Pocela sam da citam otpusnu listu, koja se sastojala od nekoliko papira i na samom pocetku zastala.

" Nesretan slucaj ? "
" Bjanka citav svoj vijek sam proveo u srzi ove bolnice. Preturao sam svaciji jebeni prtljag. Pun sam tudje gamadi. Tama od ludila i sjenki. Bolesni ljudi i ja im to dijagnoziram. Otpustiti vas kao bolesnu znacilo bi zapecatiti vas , a vi to niste. Vi ste dozivjeli nesrecu i oporavljali se, vjerujte mi. Cuvajte papir trebace vam. "

* * *


Aleksa me sigurno strpljivo ceka da dodjem, ne bi li mi se nasmijao u lice...

Sarajevo. Mali-veliki grad. Od miline ga uvijek gledam kroz poluspustene trepavice. Zaledjeno negdje na putu izmedju maste i stvarnosti. U proljece i na jesen je naj ljepse, zato se i trudim da dolazim upravo tada.
Namjerno izbjegavam one periode, kada bi me neko slucajno, pa makar i u sali, mogao nazvati dijasporom.

Ljubomorno ga cuvam za sebe, i prije nego bi se stopila sa ljudima koji mu pripadaju svaki dan, proskitam kroz njega sama.


" Meni nekad ovog Sarajeva pun kurac " rece Nela.
" Stooo ? "
" Pojma nemam dopizdilo mi. Bila sam kod tetke u Njemackoj, kad zavrsim srednju skolu otici cu tamo majke mi "
" Nacekat' ces se, jos tri godine "

Sjela je na kameni zid , izvukla paket cigara, tamo negdje iz gaca i zapalila.

" Zar ti pusis ? Ako te uhvate starci zadavit' cete ! "
" Nek me zadave, ako to ne urade oni uraditi ce dosada "
" Kako ti moze biti dosadno. Pa krenule smo u srednju, pocele da izlazimo, hajmo ovaj petak u BB... "
" Ma ti si zaljubljena, tebi i ne moze biti dosadno, a ja cu se objesit' "
" Zaljubi se i ti ! " isplazih joj jezik.

" Nema momka za mene u ovom gradu " rece i cvoknu onu cigaru.

Sjela sam pored nje na zidic, pokusavajuci da shvatim, koliko je Neli isprazno ako tako misli.
Odshutale smo dva tri tramvaja, neki svijet je ulazio i izlazio, svaki sam pogledom ispratila, u sebi pogadjajuci da li se iza zakacilo jedno ili dvoje.

" Jel' tebi papanski ovo sto se kace ? " upita me.
" Pa papci se kace vecinski... neki dan sam vidjela zensku "
" Ejh ? "
" AhaAaa "

Pogledah za poslednjim tramvajem u iscekivanju da sam pogodila. Jes' dvoje je. Eno ga Hoba bogtijadan.
Otkaci se i u dva-tri skoka stvori ispred nas.
Nazor se potrudih da izraz mule, formiram u izraz manje ofirne mule.

" Evo Bjanka sad bas rece kako se samo papci kace za tramvaje " kaza Nela nabadajuci me laktom.
" Stvarno tako mislis ? " dignu Hoba obrve.

Ma ne mislim ja inace. Ja sam kreten. Sta ono bjese " papci "... o cemu pricamo uopste.

" Meni je to papanski ! " rekoh dizuci bradu radi uvjerljivosti.
" Drago mi je, ja sam papan " nasmija se onim osmjehom i pruzi ruku kao da se prvi put upoznajemo. Zamalo mu ne dodah svoju uz : " i ja bi rado da budem papanka ", ali mjesto toga samo cmaknuh ustima izigravajuci dosadu.

" Ode mi jaran zbog vas , a vi meni papak. Mislis li ti ici sa mnom u kino nekad ? " upita me.
" Ko ? Ja ? Kino ? Ne dolazi u obzir ! "
" Dobro onda. Haj vozdra, vidimo se "

I zatrca se Hoba da uhvati sljedeci tramvaj, dok sam ja zagrizla palac na ruci i u nevjerici cimala glavom.


" Kako je to kad se zaljubis ? " zainteresova se Nela.
" Udavi me, u Miljackoj, sad, molim te..."

Setas se i pored tebe seta bezbroj prica, neizljecivih naslada. Ono sto ti je dugo nedostajalo.
Prezivjela sam slucajno, ali ne i uzalud. Danas to sigurno znam.

A nekad ne znam da li mi osmijeh izbija proslost ili ono sto je danas.

Nekad ne vjerujem. Ne vjerujem kada pruzim korak i osjetim sopstvene noge u pokretu, isto kao sto nekad nisam mogla da vjerujem da se nikada vise kretati nece. Volim da pruzim ruku ispred sebe i poigram se prstima, nekad u nevjerici a nekad iz zadovoljstva. Nekad se zavrtim u krug i kikocem od srece.
Nekad setam dugo dugo, onako bezveze, tek tako i primjecujem obicne male stvari, koje su nekada mozda i promicale pored mene, nepravedno zapostavljene.

Nekad ne mogu da vjerujem u mjesta na kojima sam bila, isto kao sto nekad ne mogu da vjerujem u mjesta na kojima sam sada.
Ne vjerujem ljudima koje sam sretala, isto koliko ne mogu da vjerujem da necu moci vjerovati ljudima koje cu tek da sretnem.


" Obracas paznju cini mi se na tako sporedne stvari " kaza Hoba.
" Na sta mislis ? "
" Smijala si se dok si gledala u park, sta si vidjela ? "
" Svasta "
" Pa hoces li mi reci sta ? "

Vidjela sam tri kera kako se sunjaju od kante do kante, kesu koja se zapetljala u krosnju drveta pa susti od laganog vjetra.
Djevojku i momka na klupi i bakicu oteklih nogu sto prolazi pored njih. Dva klinca sto spustaju klikere na nizbrdici i zenu sto kvasi ruke u fontani. Cetiri momka sa identicnim frizurama i ultramodernim bradicama, previse gela na glavi. Znaju li oni da se celavi od toga ?
Covjeka koji nosi burek u ruci...

" Pa ? Sta si vidjela ? "
" Zivot "

* * *

Kad pustas vrijeme da prolazi namjerno, ti mu u stvari dajes mogucnost da te nahrani mudroscu, ne bi li smislila ono sto se u trenu osmisliti nemoze. I dok si zazidana daleko od svojih planova, pogresno ih u mislima sprovodis u djelo. Ali tek kad se nadjes na mjestu u kojem mozes da ih ostvaris, postajes oprezna, tiha, spora, svjesna da si blizu...

Jos prvog dana kada sam stigla u Beograd, batrgala sam se sa zeljom da odem na vrata kuce u kojoj mi zivi dijete. Vise od godinu dana sam sanjala kako to radim. U tim snovima bezobrazno sam upadala u kucu i vodila ga sa sobom, ili se tiho usunjavala da niko ne vidi...

A kada si tu blizu, shvatas da nacin moze biti greska, bitno je da ga zaista povedes sa sobom, ali sigurno i nesmetano.
Nikada se nisam nadala. Nada mi je za bespomocne i nudi se kao utjeha. A strpljenje je ono u sta sam uvijek vjerovala.

Ljudi. Bili su mi tako nepotrebni. Imala sam osjecaj kao da bi me smetali u naumi. Izbjegavala sam kontakte, nisam se javila cak ni onima koje poznajem.
Kupovala sam pravne knjige, zakonike i nalazila sebe u clanovima. Nalazila odgovore i uslove koje treba da ispunim.

Osim uslova da sam majka, nisam ispunjavala ni jedan drugi koji bi mi pomogao u zemlji gdje tajkuni mogu sve, u gradu u kojem sam ja obicni stranac.


Strpljenja, dok ne dodju dani koji ce me voljeti vise i drugacije...

* * *

" Osmjehivala si se zivotu ? "
" To uvijek i radim "
" Znas da ga cijenis ? "
" Nebojim se da ga zivim "

Nekad ne vjerujem u zivot koji sam zivjela, isto kao sto ne mogu da vjerujem da mi je trideset godina i setam sa Hobom.

eh :)

Sjedim sa svojom Kumom u japanskom restoranu, caskamo, povjeravamo se jedna drugoj.
Ja narucujem sushi sa tunom i lososom i par komada rolova, nudim nju, nece, kaze to joj lici na morsku pizdu, kada je skinula izraz gadjenja sa lica brzo je narucila salatu i zatvorila jelovnik.

Nismo se vidjele dvije godine, i to je trebalo prepricati, valjda smo stigle da se dotaknemo svega. Pita ides li u Sarajevo, kazem idem, zadovoljno je klimnula glavom. Neobuzdani smijeh smjenjujemo cutnjom, par asocijacija na nesto sto pamtimo zajedno i opet smijeh. Beskonacne price koje upotpunjuju sliku.

Ta nasa zajednicka sjedenja uz klopicu su uvijek bila konstruktivna, tu su se oplakivale neuspjele veze, kovali planovi, smisljale taktike, nalazili izlazi iz razlicitih situacija, vrsljalo se po proslosti cesto evociralo sve i svasta. Veze nas zajednickih desetak godina sa kusurom , koliko smo bile iskrene jedna prema drugoj sve te godine, to svaka zna sama za sebe. U svakom slucaju ona je dio mene a ja sam dio nje, dio koji nisu mogli da otudje ni momci, ni muzevi ni djeca ni vrijeme ni razliciti putevi. Jer svako ko te se dotakao je dio tebe, bio on dio proslosti ili ne, opet je dio.

Gledala sam je i mislila koliko je jos uvijek lijepa. Doduse sjaj u ocima je bio malo prigusen, ali isti onaj divni svijetli ten, tamna tamna kosa, plave oci, visoki vitki stas, oble povece grudi. Zaskiljila je prema meni i postavila isto ono pitanje koje bi postavljala uvijek kada bi je ja tako gledala - " Sta me tako gledas? Jel to opet imam maskaru na nosu ? "
I moj odgovor je bio isti - " Ne, gledam te koliko si lijepa ", rekla je " Lazes! "a onda je cavrljanje bilo nastavljeno tamo gdje je prekinuto.
Starija je od mene par godina, sto mi je uvijek bio merak da joj prebacim u sali, za tu vrstu sale ima kratak fitilj i pregrst komicnih reakcija.

" Ama Kumo bona, zivjela sloboda za ribe u najboljim godinama !" rekoh joj pruzajuci casu sa kiselom.
" Sloboda ? "
" Da bas sloboda "
" Na sta mislis kada kazes sloboda ? " upita zainteresovano.
" Na osjecaj da si slobodna "
" Ispricala si mi mnogo, sto ne napises negde to, sadrzajan ti je zivot "

Vise je lazan, nego sto je sadrzajan, pomislih. Sa toliko lazi se susretnemo u zivotu, mozda i previse, tako da svaka sljedeca gubi smisao i jacinu, naviknuti da ih slusamo, ne pogadjaju nas vise.

" Napisati cu , kada odem odavde "
" Spremas se negde da ides iz Beograda ? "
" Da. Uzela sam dijete, ali nemam status ovdje. Nemam drzavljanstvo, posao, socijalno...nemam nista. Udala sam se po ovim zakonima , tako da mi ga ni jedan sud nece dodijeliti. Koji dan poslije prvog rocista cu da odem u svoju zemlju, pa nek nas Aleksa tamo ganja. "

" Bezis ? "
" Tako nekako " slagah namjerno.

* * *

Beograd.
Kada dolazis u gradove, onaj prvi utisak o njima ti formira samo razlog tvog dolasaka.
Ako ides da bi putovao, ti se tako i ponasas. Razgledas, divis se ili kritikujes, primjecujes, pamtis, upijas.

Ako si volio u nekom gradu, onda i taj grad postaje ljubav i ti uvijek zelis da se vratis u njega.
Prvi put kada se zaljubis u zivotu, tada jedino mozes da kazes da si volio covjeka, svaki sljedeci put si zaljubljen u samu ljubav.

Kada dolazis u gradove sa posebnim ciljem. Onda oni postaju besmisleni i sivi, dosadni, za tebe samo prinudna scenografija.
Upravo tako sam i dozivjela Beograd.
Neprimjetan. Za mene bezlican i jedino vrijedno u njemu sto je lik mog djeteta.

" Gospodjo ili gospodjice gdje cete ? " upita taksista .
" Pojma nemam "

* * *


" Ena da li si ti ikada pozeljela da grijesis ? Ali bas da grijesis ? "
" Ne znam bre ! Zasto me to pitas ? "
" Onako "

" Da smo se sreli na bilo kojem drugom mjestu, bilo bi mi zao sto idete. " kaza doktor.
" A ovako vam nije nimalo zao ? "
" Zao mi je sto ste proveli toliko vremena ovdje "
" Kao da je bitno, svakako je proslo "
" Bitno je Bjanka, vjerujem da se spremate dosta toga da uradite, a u otpusnoj listi ce vam pisati da ste se lijecili "
" Lijecila pa sta "
" Poznavajuci vas, mislim da znam kuda idete i mislim da vam uopste nije u prilog sto ste bili kod nas "
" Sumnjam da meni ista moze smetati "
" Moze, ako hocete da vratite dijete "
" Vratiti cu ga "
" Ja hocu da vam pomognem i zato mi recite makar sad, ko vas je gurnuo ili natjerao da to uradite ? "

* * *

" Kako mislis neces da budes moja zena ? !! " derao se Aleksa.

Kako mislim ? Godinama mislim o tome.
Nikada nisam htjela da ti budem zena, pomislih. Htjela sam da budem majka svom djetetu, zeljela sam da ima punocjenu porodicu slicnu onoj u kojoj sam odrastala i sama. Mislila sam da se od djece neke stvari mogu sakriti. Ali nas neke rijeci od njih mogu iznenaditi, kao sto nas moze iznenaditi i brzina kojom rastu.

" Mama ti se nekada pretvaras da se smijes" rece mi dijete na polasku.
" Zasto mislis da se pretvaram ? "
Slegao je ramenima, kao da zna odgovor ali nezna kako da ga objasni.

" Mama sta je to sreca ? " zadao je pitanje mjesto odgovora.
" Sreca moja si ti "
" To nije dovoljno " rece i ugura se u autobus pun djece.
Moje dijete je krenulo na prvu ekskurziju, sutra ce otici na drugu , trecu, otici ce svojim putem, da li ce mu spoznaja da ja nisam bila sretna dati mogucnost da nadje svoju srecu ?


" Lijepo mislim Aleksa, ne mogu vise da se lazem. Najbolje je da se razidjemo mirno, dok dijete nije tu. "
" Ko te to jebe ?!? Priznaj sa kime se to kurvas, pa predlazes da se razidjemo ? " poceo je da divlja i lupa sve sto mu je bilo pod rukom.
" Nije poenta u kurvanju. Ti i ja smo potekli iz razlicitih sredina. Nismo sretni Aleksa. Lazni smo. "
" To si ti lazna pizda ti materina... valjalo ti je pa ti sad ne valja...s' kim se kurvas kurvetino ? !!!
" Sasvim je nebitno, to je tako nevazno "
" Jel mislis da ces da imas bolji zivot sa nekim ? Sta ti obecava taj peder ? Vodi me sad kod njega , jebacu vam mater oboma..."

I ja zazmirih od srece, sto ne postoji niko.
Zazmirih od srece sto moje dijete nije tu i ne gleda.
Zazmirih od srece sto napokon rasturam ono u sta nikada nisam ni trebala uci.
A okolo je lupalo i treslo se , cekala sam momenat da se stisa i mozda nastavimo razgovor. Zao mi ga je, bjesni iz povredjenog ega ali i to ce proci.

" Ubit' cu te, neces se izvuci suha iz jebacine ! " prodera se i povuce me za ruku, tako jako da sam se spotakla o nesto na podu.
Nisam se suprostavljala , ne zato sto nisam imala zelju da se istrgnem, nego bas zato sto sam znala da napokon to radim, i nista me nece sprijeciti ni njegovo divljanje iz bijesa i ljutnje ni strah koji zeli da mi utjera. Jer sve ce to proci, za minut dva, sat , dan, ali ja se vratiti necu. Sigurnost u to me je cinila toliko ravnodusnom na sve ono sto trenutno tutnji oko mene, da nisam ni slusala ono sto mi govori, nisam primjecivala sta baca i kuda me vuce.

Mislila sam o novom zivotu, tamo nekom, o kojem preciznu i tacnu predstavu jos nisam ni imala, jer nisam stigla da ga osmislim, znala sam samo kakav god da je, biti ce iskren, moj. A to je najvaznije, zivjeti svoj zivot, jer svi drugi su tudji, i ako ih zivimo vrijeme prodje pored nas, tako da nemozemo ni reci da nas u zivotu ima.
Cudno je da covjek moze biti sretan u mislima iako mu obrazi bride od batina. Tijelo i misli su kao neke dvije slucajno spojene stvari. Kao sto je mene i Aleksu zivot slucajno spojio.

Mislila sam o djetinjstvu, jer samo tako se bjezi u sigurnost, onda kada je nemamo u realnom, onda kada nam nesto kaze da mozda i nemamo buducnosti. A glava ne boli, ona trne, namjerno tjerajuci misli da zgasnu i ne bjeze u sigurno.

Ne postoji strah od smrti kada znas da si zivlja nego ikad, pokusavajuci da budes svuda na svakom mjestu, jer cini se da nemas dovoljno vremena, da neces stici , da ces zaostati, nesto propustiti ili zaboraviti. Vrijeme koje je tako sporo prominulo je ipak imalo svoje mjere i odjednom leti izmice , a nemozes da se sjetis svega sto bi zeljela da zapamtis.
Mozda zbog onog ponizenja koje ti se petlja u misli i zeli da pokvari sve ono sto hoces da poneses sa sobom.


" Sad cu te baciti odavde ..." protisnu se Aleksin glas iako nisam zeljela da ga cujem.


* * *

" Niko me nije gurnuo, skocila sam sama "
" Ja nikada nisam sreo nekoga toliko tvrdoglavog "
" Nije to tvrdoglavost doktore, to je istina "

O tuzi se moze pricati samo onda kada prodje, izbljedi ili se iscupa korijen iz kojeg je izrasla.

A dok traje, ona se nosi i svaki put kada pomislimo da je mozemo nekome povjeriti, od prsa pa sve do grla uveze se bezbroj debelih cvorova koji nedaju da se iznjedri, stvarajuci bol nadljudski jak, koji kao da je cuva da ne izadje.
Tuga o kojoj se prica nije realno danasnja, jer nije realno ispustiti zvuk kroz grlo dok je tuga svjeza, nije realno izustiti cak ni razlog.

Ali zato unutar tebe divlja i tumba, kao da namjerno prizivas misli koje ti cijepaju unutrasnjost.
Kada mi je Mama umrla, prosla sam kroz nijemu tugu, onu sa kojom se covjek sazivi i stopi od nemoci, onu od koje te privremeno zalijeci cinjenica da si zena sutra majka, koja ce zivot pretopiti u zivot. I kada su cvorovi popustili dozvoljavajuci mom glasu da izusti da je vise nema, nikada to nisam mogla da kazem bez suza, i to su jedine suze cini mi se kojih se nikada nisam stidjela.

A ova tuga zbog razdvojenosti sa mojim djetetom, cinila me je poluludom.
Pomisao da je negdje bez majke, tjerala me je da se tresem od zime.
Da li zna da sam ziva ? Sta mu pricaju ? Da li je njemu tesko onako kako je meni bilo ? Ili je suvise mali da bi bio svjestan tog osjecaja nezasticenosti koji ja nosim od kada je nema.

Kada ostanes bez Majke na ovom svijetu, ti se gordo pokunjis, noseci u sebi svaku rijec koju ti je izgovarala, nekada zamisljajuci kako te gladi po glavi ili ruci uzivajuci u evociranju dodira blagosti. I sto si odrasliji i vrijeme vise prolazi, shvatas da ti je sve vise potrebna iako vec odavno nisi dijete. I to je tuga iz sebicnosti, zamisljas sta bi joj sve danas dala makar za trun one zivotne sigurnosti koju ti je ulijevala. Boze kako su te veze neraskidive.

Boze kako li je tesko mome djetetu sada.
A od ove tuge postajes bijesna. Razjarena, tacno poluluda. Toliko razludjena da ne postoji samosazaljenje, nego tuga postaje velika sila. I sto vrijeme vise prolazi, ti sakupljas snagu kao da je mnozis, kao da cekas momenat kada ce da eksplodira.
Pocele su da me bole grudi. To me nikada nije boljelo iako lezim nepokretna skoro godinu dana. Od sinoc su mi mjerili temperaturu bezbroj puta, pokusavajuci da je skinu.

" Negdje postoji zariste, treba da ustanovimo gdje " rekla je sestra ujutro.
" Ne postoji zariste, dobila sam mlijeko "
" Bjanka kada ste vi rodili dijete ? "
" Prije sest godina "

Pogledala me je u nevjerici, da bi zatim raskopcala spavacicu.

" Mlijeko ! "

Dok je ona podvriskivala sazivajuci svjedoke svjetskog cuda, ja sam znala da cu prohodati. Hocu, sigurno hocu, znam, valjda zbog trnevlja koje prvi put osjetim u nogama.

* * *

" Tek sad vidim koliko ste lijepi Bjanka " kaza doktor.
" Sumnjam, primjetili ste vi to odmah. Ljepota je ono sto ljudi prvo vide na meni, obicno se i ogranice samo njom. "
" Govorite tako kao da vam je zao sto ste lijepi "
" Nije mi zao "
" Zalite zbog neceg drugog ? "

Da li zalim ? Okrenu mi se cijeli zivot pred ocima, valjda u potrazi onoga za cim zalim.


" Zalim doktore, zalim jadnike razne, koji neznaju da prihvate da zivot daje i otima. Zalim one koji neznaju da gube, jer tako nikada nece znati ni dobiti. Zalim one sto proklinju. Naravno da zalim, mislim da svi zalimo nekoga ili nesto. "

" Bjanka mislim da me niste razumjeli "
" Ma shvatila sam vas ja, samo ne zalim za onim za cim vi mislite da zalim "
" Izgleda. Vjerovatno ste zato i prohodali "
" Vjerovatno "
" Lijepo napredujete. Vrijeme je da malo popricamo "
" O cemu ? "
" Sta se desilo, sta vas je natjeralo ili tacnije ko ? "
" Prkos "

" Kako ti se zove mali ? " upita Hoba uz onaj osmjeh koji mi rece da ne pita iz ciste ljubaznosti.
" Andrija "
" Imas sina od jedanaest godina. Ti si bogata zena "
" Prebogata. Imas li ti djece ? "
" Nemam. Vezana si za njega jako, jelda ? "
" Tako je "
" Garant se nikada niste rastajali "
" Rastajali smo se "
" Pa dobro, na kratko samo ? "
" Suvise kratko da bi zaboravila njegov miris, i suvise dugo da bi to oprostila sejtanu "


* * *

Zelje ?
Kako su samo cudne zelje.
Kada ih imamo mnogo, cini nam se da nam toliko toga hvali u zivotu.
A kada ih imamo malo ? To neznaci da smo postigli sve nekada zeljeno, nego bas suprotno.
Toliko suprotno da nam realnost ne ostavlja prostora cak ni da zelimo mnogo.

Koliko zelja imam ?
Dvije.
Jedna je da zagrlim svoje dijete, makar na tren mu pomirisem kosicu i sapnem na uho koliko ga volim. Sapnem da sam tu, iako nije osjetio moju ruku mjesecima.

Druga je, da kad otvorim oci, makar jednom iznad sebe ne ugledam plafon. Bilo sta drugo samo ne plafon. Vec odavno znam svaku nepravilnost na njemu, svaku pukotinu i skorenu kapljicu bjele farbe.
Kad bi ga makar prefarbali u neku drugu boju.

I to je to, nemam vise zelja. I ovo sto zelim znam da je previse.

" Jel' spavas il' zmiris ? " upitala je sestra koja se vjecito usunjavala u sobu toliko tiho da je ni u ovoj pukoj tisini nikada nisam mogla cuti.

" Zmirim "
" Znala sam ! Bojkotujes plafon ? "
" Aha. Ako ga je moguce bojkotovati "
" Boli li te nesto "
" Ne "

A onda je podigla prekrivac kako bi zapocela svakodnevnu proceduru.
Nikada nisam znala sta radi, niti sam osjecala, bavila se necim nekoliko minuta i onda me ponovo pokrivala.
Nisam ni zapitkivala, jesam jednom doduse, davno, upitala zasto ne osjetim tijelo.
Kada su mi odgovorili da se ne zna da li cu ikada moci zakopcati snalu u kosi samostalno, odlucila sam da vise nista ne pitam.

Ne zbog snale, nego zbog neba, zbog vjetrica u kosi, zbog lijepih trgova u gradovima koje volim. Zbog zvuka potpetica koji sam ostavljala iza sebe. Zbog lica dragih ispod mog dlana...
Prihvatiti da ih vise nikada neces osjetiti je nemoguce, zato vise nikada nista nisam pitala.

Nisam htjela da me odgovorima ubijaju, a ja zivim.
Zato i zmirim, da ne gledam u bijelo. Nego lutam u mislima, trazeci ono sto je bilo.

Nesto kao ekskurziju u srednjoj skoli. Ohrid. Trckaranje po hodnicima odmaralista i smijeh djevojacki, stvaran kao da ga cujem sad.
Raspakovala sam ceduljicu, koju mi je predala drugarica, kroz kikot mi pokazujuci prstom ko ju je zamolio da mi da. I smijeh moj prkosni mjesto odgovora na pitanje koje procitah.
Cuj " svidjas mi se, hoces da se skontamo ? ", kako mi se mozes svidjati, kad Hobino srce kuca negdje na planeti ?
A ti skoro neprimjetni liku, pitas da se skontamo. Kako na to reagovati osim smjehom ?
I ne pamtim, da li sam ikada vise srela djecaka koji je poslao cedulju.

Ili nesto kao dok sjedim na ivici kade i gledam Vedrana dok se staromodno brije, spirajuci cetku od prave dlake pod mlazom vode. Brijac koji je otresao brzim odsjecnim pokretima prije nego bi njime dodirnuo lice. Ponekad sam stajala iza njega imitirajuci bizarne izraze lica koje je pravio kako bi zategao kozu. Sve dok se jednom nije toliko zasmijao da se posjekao.
Obozavala sam njegovo lice i kad je bilo hrapavo, bockavo toliko da je ostavljalo pruge po mom licu i tijelu, a i onda kada je bilo glatko da sam mogla da ga ljubim bez bojazni.
Voljela sam ga cini mi se vise nego ista u onom zivotu. Kako sam mogla da znam da je on poklon koji necu moci zadrzati ?

Andrija moj mali leptirko. Magarence koje se vjecito rita, razigrano i neukrotivo. Sve dok ne zaspi onim djetinjim snom, zbog kog mu se usnice napuce, a nosic zarumeni. I igracka u obliku jeza, koju je vukao sa sobom godinama, krijuci je pod jastuk dok spava.

" Mama stavi mi jezu ispod jastuka, hocu da mi suska dok spavam "
I ja onda tako suskam mjesto jeze, sve dok ne zaspi.


" Eto gotova si, zavrsila sam " rece sestra, sklanjajuci mi pramen kose sa lica.
" Hvala "
" Imas li nekih zelja koje mogu da ti ispunim ? "
" Imam. Ofarbaj plafon u plavo "
" I to je sve ? A za plafon cu da pitam "



* * *

" Sejtanu ? " zacudi se Hoba.
" Da "
" Neka ruzna vremena ? "
" Vremena kada sam se lagala da imam samo dvije zelje "
" A bilo ih je ? "
" Tri "

I zaista, bilo je tri.
Samo onda nisam smjela da mislim o toliko pohlepnoj zelji, kao sto je zelja da se jednom vrate sve zelje.

" Sta to gledate ? " primakao se blize, da i on pogleda kroz prozor.

Vidi isto sto i ja, ali ljudi gledaju razlicitim ocima i zato nikada nemogu znati zbog cega ovaj pored ne progovara.
I koliko god jednostavan prizor da se prostre pred ocima, kroz nas se reflektuje samo ono sto nas u njemu dira i izaziva stjenu u grlu. Dijete. Gdje je moje dijete ?

" Proljece je, lijepo je zar ne, jos malo pa cete i vi na ulicu "
" Jos malo..."

Zagledao mi se u oci, mozda da provjeri da li je u njima radost ili tuga, ali silni mjeseci provedeni ovdje naucili su me da utkam u izraz samo laznu otupjelost. Tako je bilo lakse. Tako nisam morala da polazem racune. I umjesto suvisnih prica, imala vremena da idem tamo kuda sam naumila. Nista se ne moze odvijati toliko sporo, koliko ja mogu da budem strpljiva.

Pogledao me je jos jednom, malo detaljnije, zadrzavajuci oci na mojoj kosi. I ja instinktivno prodjoh kroz nju prstima da sakrijem pecate koje je za sobom ostavila alopecija.

" Imate divnu kosu, a to ce vam porasti ne brinite "
" Ne brinem "
" Vise placite, suze su jedan divan lijek u stvari "
" Ja nisam jadnica da bi plakala "

Okrenuh se da krenem nazad u sobu, mozda zbog umora od predugog stajanja ,a mozda zbog mracnih Prazhkih sudbina koje su tresnule o mermer ove zgrade i u coporu se zaputile prema nama, sizofrenisuci hodnikom.

" Bjanka ! Imam mali radio, ako hocete donijeti cu vam da slusate, sigurno volite muziku "
" Nemojte ! "

Muzika. Nisam je cula tako dugo.
Jos prvih dana u ovoj bolnici, Tata mi je poklonio mali kasetofon. Izgubljen od boli nespretno je ceprkao po sobi, trazeci gdje da ga prikopca. To je bilo vrijeme kada sam razgovarala samo ocima i kada su turobnu sobu razveselili prvi zvuci muzike, osjetih da nemogu da je podnesem. Nemogu da podnesem muziku.
Bila je toliko neuklopljiva u moj nepokretni mir. Neizdrzivo nametnuta.
Vidjevsi da je " pogrijesio ", Tata je brzo iskljucio, i dugo ridao u moj bolnicki carsaf.
Tako je mracno bez muzike i tako je nepodnosljivo to sto znam da postoji, a ne zelim da je cujem.

A nekad je bila protkana kroz svaku celiju moga bica. I ne bitno da li je ozvucavala tugu ili radost, uzivala sam u njoj.
Muzika je kao nesebicni ljubavnik, uvijek ti daje. I uvijek je onaj od kojeg mozes nesto da uzmes. Natopis se emocijama.
Ali period kada sam bila toliko umorna od posljedica svojih emocija u svoje prazno postojanje nisam htjela da pustim muziku, kako ih ne bi ponovo ozivjela.

Da li su to instinkti ? Da li tijelo zna da ako da volju emocijama, nikada nece imati snage da se zaljeci ?
Snage da ponovo ozivi, prohoda, izbori se za svoje punocjeno bivstvovanje ? Vjerovatno.

" Zasto da ne Bjanka ? Pa muzika je zivot "
" Sacekati cu da prvo ozivim "

A hocu sigurno jednog dana.

" Bjanka hodate ? " prijatni glas se prosu hodnikom.

Ako se to moze nazvati hodanjem,hodala sam vec par dana. Ili mozda citavu sedmicu.
Na nekim mjestima pojam vremena je nesto sto se gubi.
I samo mali koraci, koji su proteklih mjeseci djelovali kao daleko cudo, govore da je proslo dosta vremena.
A koliko tacno ? Godinu dana.

Godinu dana od kada sam pozeljela da se oslobodim ..." Aleksa ja necu vise da budem tvoja zena ..."
Moje zelje se nikada ne ostvaruju, ili se ostvaruju na neki cudan nacin. Da li cu ikada biti slobodna ?
Sta je to toliko mracno u mojim zeljama, da uvijek izazivaju opasne posljedice ?
A opet imam ih puno, mozda previse ako se osvrnem na perspektivu koja mi se nudi u posljednje vrijeme.

" Dobro jutro ! " rekla je sestra tabanajuci hitro hodnikom, istisnula je zrak u prolazu, pa me je zapuhnuo miris suvise nalakirane kose, one sto je slozena u * mrzim vjetar * frizuru .
Zavidjela sam joj na brzim koracima, nekada su i mene krasili, u stvari bili su ono na sta sam posebno bila ponosna. Uvijek sam hodala previse podignute glave i sigurnog koraka.
I cudno je to, sto nista manje nisam ponosna na ove korake, koji se jedva mogu nazvati pokusajem.


" Bjanka mozete li do mog kabineta ? " ponovo se javio doktor, iako sam ga izgubila iz vida par trenutaka.
" Neznam, djeluje mi daleko kao Pariz "
" Hajte, mozete vi to, sipacu nam neko pice "
" Ja ne pijem, vesela sam i bez toga " Ili ocajna, ili prazna, ili prepuna planova, kakva li sam bogapitaj.
" Mislio sam na sok, ovdje ne sluzimo alkohol "
" Is, i sta ce vam, kad je pola zgrade svakako nadrogirano "

Nasmijao se grleno i iskreno, onako kako to ljudi rade iz duse. Drag mi je od prvog dana, jos iz vremena kada sam skiljila kroz trepavice da bi izostrila sliku i prepoznala ko mi stoji iznad glave.

" Nikada mi nece biti jasno, sta se to desilo pa ste dospjeli ovdje "
" Pa ispricala sam vam bezbroj puta "
" Rekao sam da nevjerujem u tu pricu, priznajte ko vas je gurnuo "
" Niko "
" Ko vas je isprovocirao onda ? "
" Niko "
" Lazete, a znate li kako znam ?
" Nemam pojma "
" Nikada nije bilo potrebe da vam dajemo sedative, uvijek ste bili uravnotezeni, a to se ne uklapa u sliku koju zelite da prikazete "

" Ma ne uklapam se ja inace..."

Pogledala sam kroz prozor, proljece se srucilo na ulicu, kao nezaustavljivi dazd. Ulica je bila tiha i poplocana krupnim kockama. Preko puta dvospratne porodicne kuce, iza spustenih zavjesa i roletni cuvale su mir svojih poslijepodneva.
Mirise cvjetanja nisam mogla da osjetim, ali su zasigurno bili, jer ljudi s one strane prozora, rijetki prolaznici, neprestano su kihali u dlanove i maramice, izvinjavajuci se svojim saputnicima.

Zena neka je isla niz ulicu, vukuci za ruku dijete, onako malo grublje nego su moje oci mogle da podnesu, cimnula ga je jos jednom, paleci mu samar i ja zazmirih da ne gledam taj uzas.

Onoliko koliko covjek sam sebe moze lagati, niko ga ne moze slagati. Pa zasto onda to radi ? Pitala sam se mnogo puta.
Laz se svileno provlaci kroz svijest, valjda zato. I svi zivimo u svojim svijetovima, ne onim realnim, nego onim koji su nam podnosljiviji, onim koje mozemo progutati, onim koje mozemo odobriti, onima kojim sami sebe lazemo.

Koliko mi se laz isplatila u zivotu ?
Malo.
I lagati druge nije tasko, mozda cak i nesnosi nikakve posljedice.
Ali lagati sebe...to je samounistenje. Samodestruktiva, na ciji put kad jednom stanes, tesko mozes da skrenes.

Jer priznati cijelom svijetu mozes sve, i to nije tesko. Ali sebi, tesko je sebe priznati sebi. Mozda zato jer na kraju sam sebi i ostanes...treba gledati u lice onom koji te je najvise u ovom zivotu slagao i iznevjerio. Sebi.

Moj muz, muskarac, kojeg sam davno jednom prigrlila iako shvatajuci da grlim jednu sjajno zelenu a ipak smrdljivu baru. Bio je tu, uvijek negdje u blizini, da me napominje na moju zivotnu laz.

Volio je samnom da isprobava razne poze koje je vidjeo u porno filmovima. I ko zna koliko je jos imao skrivenih namjera koje nije stigao da ostvari.
Gadila na koje sam se i mahala rukama oko sebe, kada bi mi se u glavu uvukla misao koja je mogla da lici na njegovu.
Hiljadu puta sam ga ostavljala u mislima i hiljadu puta uradila sasvim suprotno. Nekad gledajuci u dijete, a nekad jer sam dobro znala da sam sama birala. Priznati sebi jasno i glasno, pogresan zivotni izbor, smatrala sam najvecom sramotom a u podsvjesti znah da je najveca sramota ipak ono sto radim. I bijeg od bijega, robis samu sebe u svoje ludilo.

Nekada mi je licio na monstruma koji uziva u mucenju zene, a veci sam monstrum bila ja, dopustajuci njegovo prisustvo i blizinu. I vise sam zaboravila gdje je bio pocetak pranistavila i nekad, ponekad iskrice sretnih momenata znale su da prolete. Trazeci u meni opravdanje, zasto smo jos uvijek tu, na okupu. Glumeci sretnu porodicu, koja je gledajuci povrsno i imala sve uslove da to bude.
I isplivavalo je jedno preko drugog, zelja lazna da nismo dzaba nekad se sreli, i ona grubost, gubitak nerodjenog djeteta, prevare, izdaje, lazi koje sam slusala ili govorila, sve se vrtilo u jednom kovitlcu, u jednoj bljuvotini za koju izgubih motiv da presjecem. Vjerovatno onda, kada je Vedran izgubio motiv da mi vjeruje. A eto ja sam bila ta koja se rasipala motivima i razlozima, zivotnim principima, djeleci u ruke svakom ono sto mu pripada.


" Nemoj olako vjerovati..." svaka Majka tako govori svojoj kcerki, kada ova prvi put izlazi u svijet. Te rijeci su za mladu djevojku dosadno ponavljanje i meni su proletale kroz usi kao i leptirici kroz prste koje sam jurcala dlanom u uzrastu kada sam ih prvi put cula.
I kada shvatis da si se suprostavila u zivotu Majci, koje odavno vise nema, oni buketici cvijeca kojima si bila obasuta pocinju da nestaju. I nemas vise u cemu da vidis svoju ljepotu, svoj karakter, nego se branis gradeci mit, mit koji je rastao izmedju tebe i tebe. Pojavi se ona bezimena pukotina, koju popunjavas nicim, jer je nemas cime popuniti.

I kada hodas ulicom, gledajuci kako se ljudi koji ti idu u susret gurkaju onako kako to ljudi umiju da rade od iznenadjenja kada vide nesto lijepo. Ti mislis da se gurkaju, zato sto su ti pronasli manu, zato sto ti se smiju, vjerovatno zato jer se sama sebi podsmjevas.


Pustis da po tebi raspusti ruke muskarac za kojeg si uspjela da saznas jedino da se zove Dzo recimo. I dok mu u ocima vidis da nemoze da vjeruje da mu se to desava, skontas da nize nemoze biti i da se lagati dalje nesmijes. Razvezes samarcinu sebi mjesto njemu. Povadis tudje odvratne ruke iz svojih suknji i zaputis se da pohvatas sve utekle leptirice, koji su se razleprsali onda kada si se prvi put slagala.

" Aleksa ja necu vise da budem tvoja zena ..."

Dva najveca straha rukovode covjekom. Strah od smrti i strah od zivota.
I oni smjenjuju jedan drugog, onako u trenu, kao da je mala razlika, kao da je nebitna. Zato ponekad imamo ludu zelju za zivotom, a nekad pozelimo da nas nema.

Sutra, prekosutra, naksutra, kada ostvarim ono sto sam naumila, ili kada shvatim da sve sto sam zeljela nije se ostvarilo, hoce li biti ljubavi opet, umjetnosti, prijateljstva, svega onoga bez cega ne mogu da zivim ?


" Cega si se plasila ? "
" Molim ? "
" Cega si se plasila najvise u zivotu ? " ponovi Hoba.
" Zivota i smrti "


* * *

Ko sam ja da trazim ono sto se nemoze dobiti ? Sta sam ja uopste, osim otupjela zena od senzacije cula. Skoro vedra u svom uravnotezenom beznadju, na koje se covjek navikava kao na stalnu zubobolju.
Gdje je bio moj prvi pogresan korak ? I kako li ce se zavrsiti posljednji ?

Bogatstvo praznine, cudno. A opet tako jasno, jer praznina nemoze biti ako prije nje nismo imali nesto. Da nismo imali nebi znali sta je praznina.

Hocu li ja biti kao ove zene oko mene, u cija tijela se vec uselila suvoca i pustos klimakterijuma ?

" Koliko si ovdje ? " upitala me je jedna od njih.
" Sest mjeseci "
" A zasto si tu ? "
" Necu da pricam o tome " odgovorih joj.
" A ja sam htjela da ubijem muza... "

Zamantalo mi se u glavi, zbog hladnokrvnosti sa kojom je to rekla, zamantalo mi se u glavi od zlih izmjesanih sudbina suzbijenih na jedno tijesno mjesto.
Pokupila sam koljena rukama i spustila celo na njih, pokusavajuci da sakrijem pogled u kojem je cak i ova luda zena mogla da prepozna strah.

Ne pokazuj da ih se bojis, pomislih, ne pokazuj da ih se bojis, izluditi cete. I nemoj da gledas u njihove sirom otvorene a sljepacke oci. Koje su zasigurno nekad vidjele sve, a danas presvucene mrenom ludila, bjeze od stvarnosti.

" A koga si ti ubila ? " upita me gledajuci u plafon.
" Sebe " odgovorih.

* * *

" Cuj zivota i smrti ... "
" Pa tako je, toga sam se uvijek plasila "
" I kako si izlazila na kraj sa time ? "
" Tako sto sam najvise jurila u susret onom cega sam se najvise i plasila "
" Cega se danas plasis ? "
" Nicega "

I zaista, sutra, prekosutra, naksutra, kada ostvaris ono sto si naumila, ili kada shvatis da sve sto si zeljela nije se ostvarilo, hoce li biti ljubavi opet, umjetnosti, prijateljstva, svega onoga bez cega ne mozes da zivis ?

Zasto da ne ? Bice svega, ali pod drugim imenom, i na drugi nacin.

Ima li guzve kod vas? Ovo ja samo da se javim........

" Znas sta mi se uvijek svidjalo kod tebe ? " Hoba je rovario po proslosti.
" Sta ? " upitah.
" To sto nikad nisi bila kucka "

* * *


Tesko je biti pametan i iskren u isto vrijeme. Obicno se neceg moras odreci. A kada se odreknes istine, pitas se da li si zaista pametan ili si samo toliko glup da se smatras pametnim.

A ljudi svakako ne vjeruju onima koji govore istinu, nego onima koji lazu uvjerljivo.

" Kako si samo mogla da se ne pojavis ? " upitao je Vedran pijanim glasom u slusalicu.
" Zasto ne bi mogla ? "
" Pa makar zato jer smo se tako dogovorili. Makar zato jer sam ti vjerovao. Zasto si lagala da zelis da priznas sve. Kako si mogla tako da me izradis...? "

Hiljadu puta je upitao zasto i hiljadu puta sam odnijemila, zatvarajuci oci od bespomocnosti.
Da sam priznala da znam sve, da sam priznala da znam da mu je moja Belma zena, pokolebao bi me. Za njega to ne bi bio dovoljno jak razlog. U prostoru malog vremena koje sam imala da razmislim o svemu, izjedalo me je pitanje da li je on znao. Koliko je bilo moguce da nezna?
Ako mu priznam razlog, u njegovim ocima cu vjecito ostati pozitivac. A to mi nece pomoci da sprovedem ono za koje smatram da je pravilno.
Ljudi od razocarenja pocinju da pljuju. Ne zele da vide ni da cuju. To mi je bilo potrebno. Da me omrzne, prezre, popljuje.
Da mu iz silnog bola postanem neprijatelj. Iako covjek je sklon da i dalje voli ono sto najvise mrzi.

Bila sam svjesna da iz jednog cuga necu moci zavrsiti pricu. Ali konstantni nagovjestaji da je napravio zivotnu gresku ce ga umiriti jednog dana. Splasnuti ce ljutnja iz ljubavi, splasnuti ce strast zbog nemoguceg i ostati ce velika praznina emocija, kada cese upitati da li je moguce da je volio nekoga ko ne vrijedi. Nekoga koga nije trebao sresti. Nekoga koga je gledao zasjenjenim ocima. Kada pregori sve, jednog dana, da li je moguce da je bio tolika budala, upitati cese. A muskarci najmanje vole u zivotu da budu budale. A da je budala zato smo mi vjeruje sad nikada nece doprijeti.

Tesko je biti neprijatelj onome koga volis. Tesko ga je ranjavati. Sreca je sto zasljepljen razocarenjem nikada nece osjetiti da istim kopljem probijam i sebe.

" Da li je moguce da si zaista vjerovao da bi mogla da odem za tobom ? Mislila sam da si svjestan da ne mislim ozbiljno. Zao mi je sto sam te precjenila, ti si u stvari obicno dijete. Svi ste vi djeca. Proci ce te, i bices mi zahvalan sto nisam ostala sa tobom radi sazaljenja "

" Jebote pa ti si kucka ! "

I cuh ono, za koje sam znala da cu cuti, koje sam izazivala da cujem, koje mi je bilo potvrda da sam na pravilnom putu.
Koje mi je bilo olaksanje i ocaj u isto vrijeme.
Htjedoh da mu se nasmijem u slusalicu, ali nisam imala snage da glumim vise, nisam imala srca, imam li ja srca uopste vise ?

Uuuaa za nas pomislih, popusili smo ga.

* * *

" Kucka ? "
" Aha, sa svojim izgledom mogla si da budes neprevazidjena kucka " rece Hoba kroz smijeh.
" A to ide jedno s drugim ? "
" Obicno "
" Nisi imao lijepa iskustva sa zenama ? "
" Zadovoljavajuca "
" Sta ti znas o kuckama uopste ? Sta vi znate o zenama uopste ? "
" Pa ne znam, mozda si u pravu, cesto ne vidimo prst pred okom, objasni mi ti "

" Neznam sta je kucka, prava istinska, ali mnogo znam o porivima koji nas tjeraju da budemo ono sto nismo. "

Telefon zvoni.
Bas banalno.
A iza te banalne zvonjave uvijek se skriva nesto. Nesto daleko vise od obicnog zvrndanja.
I pogled na broj u nama izaziva razlicite emocije. Od nekih brojeva nas uhvati strah, od nekih ushicenje, od nekih bezgranicna sreca, nada, briga...ravnodusnost, iskrena ili prividna ko bi joj znao.

" Zvoni ti telefon, mislis li se javljati ? " Ena je prekinula moje ionako nekvalitetne misli.
" Cujem nisam mentol "
" Pa onda se javi ! "
" Nemogu, u stvari necu "

Podigla je obrvice ocekujuci objasnjenje koje nisam imala volje da joj izlozim. Mjesto toga sam se protegla za ogledalcem, maleckim zenskim, sto je stajalo tu u blizini na stolu. Otvorila ga, pogledala se i nasla razlog zasto se ne javljam.
U momentu kada sam ga zaklopila uz skljocaj i telefon je prestao da zvoni. I ja bi za sebe tu temu zatvorila zauvijek, da Ena nije bila pricljiva.

" Ko je to bio ? Zasto se nisi javila ? "
" Bezpredmetan lik "
" A ko ? "
" Levat sto je utripov'o da ce izlevatiti mene "
" Neko za koga neznam ? "
" Neces ni upoznati "
" Jel makar ima za cim da zalimo ? " upita radoznalo.

Da zalimo ? Ponovih je u sebi. Neznam. Poslije svih ovih godina raznoraznih treperenja zbog ljudi koji su mi mnogo znacili, bila bi smjesna sama sebi da zalim za nekim koga poznajem tek mjesec dva.

" Nema "
" Na cemu je to pao ? "
" Na maloj sitnoj lazi "
" Koliko sitnoj ? "
" Previse sitnoj "
" Uh jebeno, nema mu povratka "
" Nema, rekoh mu, samo je uporan neki izgleda "
" I u pravu si, nedaj fore majmunima "

Tolerancija ? Kada se presaberem shvatim da je uvijek bila prisutna u okviru mog karaktera. Mozda nisam znala da zaboravim, ali da prevazidjem uvijek sam imala motiv. I dan danas postoji ogromna bezgranicna tolerancija ka drugim ljudima, stimul da ih opravdam sta god da uradili. Volim tu crtu zato jer me cini mirnom. Ali prema svojim emocijama, upucenim pogresnim ljudima, danas nemam kredita. Ne zato sto nevolim sebe, nego bas zato sto sam naucila da se volim.
I kiks nije u tome koliko postoji ljudi u nasoj blizini koji imaju potencijal da nas razocaraju, nego koliko sami sebi dopustimo da im vjerujemo.

I mali alarm, kao sto je ova mala sitna laz, ce sutra zaurlati glasom sirene, slicne onoj sto upozorava na vazdusni napad.
I bjezi spasavaj se opet.
Zasto, kada mozes zaobici sve felericne cunjeve koje sreces na putu. Tim prije sto uvijek pod rukom imas, malo zensko ogledalce koje ce ti reci da si u pravu.

" Kakav je bio sex ? " zamisljeno upita Ena.
" Dobar "
" Pih greote "
" Aha "

Cuj " aha ", nije valjda da zalis curko ? Mozda malo, jer voda koja ne talasa kad tad postaje zabokrecina.

" Kako se ti osjecas ovako na mladencima " upita Ena sapatom na moje uho. Nedavno. Skoro neki dan.
" Umorno. Doputovala sam sinoc, kako mogu da se osjecam "
" Ma jebo to. Znas da te ne pitam to. Pitam te ovako, da li te dotaknu ove vrste proslava danas ? "

Mladenci. Praznik neki, ja se i ne sjecam da sam to slavila u prvoj godini braka sa muzem. Dan kada se posjecuju prijatelji, poznanici ili rodjaci koji su tek ove godine sklopili brak. To je mozda ostalo iz onog ucmalog perioda nacina zivljenja, kada je cijelo selo imalo obicaj da se sjati na sijelo i provjeri kako se mlada uklopila. Da li je naucila da kuha, sta je istrikala. Razlikuje li sarmu od graha i viljusku od kasike. Da li je muz uspjeo da je urikta. Il' ga je ona nagazila pod stiklu.
Ma u stvari zabava i razlog da se ljudi iskupe.


Ovo sijelo je obecavalo produzetke za dernek, ali ja sam unaprijed znala da cu otici ranije.
Da li zato sto mi je danas oslabio senzibilitet ka okupljanjima takve vrste, ili zato sto me podsjeca na moje greske, ne znam. Znam samo da je Ena bila dosadna ko stjenica i stalno je nesto zapitkivala.

" I sta kazes, kako ti se cini, ja mu prvi put vidim mladu. Sta mu bi da ozeni tako ruznu zenu ? " Ena je nastavila.
" Sta fali. Imat' ce ko kucu da mu cuva "
" Eh kad su meni bili mladenci, sigurno sam bila lepa, ali nisam znala da mi je muz skrt "
" Nisam ni ja znala da ti je Boris stipsara "
" Eh da sam ja znala, odma bi mu rekla necu vise da zivim sa skrticom i vratila prsten ! " rece i izbeci oci kategoricno.
" Aha, i on bi ti trazio i kutijicu nazad da mu vratis "

Znam da je Ena odavno bila razocarana u svog muza. I svakim novim susretom mi je izljevala nove u nizu njegovih mana koje je uspjela da primjeti za sve ove godine. Znam da potajno zeli da joj dam podstreka sa rijecima da ga ostavi. Al' vjerujem da zna da ih nikada necu ozvuciti. Ne zato sto joj nezelim dobro. Ne zato sto sam neiskrena prema njoj. Nego zato, sto sve dok trazi odgovore od drugih, ne zna ni sama sta zeli.

Lijepa je, uvijek je bila lijepa. Danas mozda ljepsa nego ikad. Da li je svjesna toga ?

" Sta me gledas ? "
" Zato sto si lijepa "
" Lazes ! "
" Ena, niko ne bi trebao da zna vise o tvojoj ljepoti nego ti sama "

Zakovrnula je ocima, polustidljivo, poluzadovoljno ali jos uvijek nesigurno. Jedva cekam dan, kada joj nece biti potrebne tudje rijeci. Jedva cekam dan kada ce mi saopstavati sigurne gotove odluke, ma kakve one bile.

" Stvarno mislis da sam lepa ? "
" A sta ti mislis ? "
" Pa kada bi , znas, kada bi imala vremena da trcim malo i kada bi ...frizuru...znas ona suknja...jebote moram da kupim..."

Pricala je jos dugo, o planovima, o pripremama glupavim pripremama koje odgadjaju za sutra, sve ono sto ona ima i danas.
Neobicnu ljepotu, a eto nije je svjesna. Koliko li joj jos treba da nauci ?

" Kako je u Pragu ? Kako si uspjela da organizujes zivot tamo ? Koliko cesto dolazis u Sarajevo ? "
" Hoba, ja danas ne zivim samo u Pragu. Nekako nametnulo se da sam vezana i za Beograd. Zivim u dva grada, a letim u Sarajevo cim imam priliku. "

Pogledao je upitno, onako kako te ljudi obicno gledaju, kada cuju nesto za sta su sigurni da nisu culi ranije.

Kada pomislim na moj prvi dolazak u Beograd, ne mogu a da se bez osmjeha ne osvrnem na najveci stimul i razlog, zbog kojeg osvanuh tamo jednog dana. Moje dijete.

" Imam sina, jedanaest mu je godina "
" Znam da imas dijete, sjecam se kada sam i kako saznao "

* * *

Vedran je Belmin muz ili Belma je Vedranova zena.
Mogla sam da zamislim pregrst presuda za moju ljubav, ali ovakvu jednostavnu a nepokolebljivu nikad. Pozeljela sam da imam vremena da sjednem kako ne bi pala, sjednem razmislim i odpatim.
Mozda odplacem ili odvristim. Ali mjesto toga sam trcala kuci. Preskacuci misli svog ludila.
Iskorak u zelji da se izborim za svoj novi zivot ispresjecala je zelja da Belmi zadrzim njen stari.
Kako ? Kako se boriti za ono sto je protiv tebe ? I kada se izboris sta uraditi sa preostalom ljubavi ? Da li da je potisnes ? Ili da je ignorises ?
A kada se izboris, mjesto da uzivas u pobjedi, unaprijed znas da ces biti ocajna. I kako god okrenes neces biti ti.
Ako pljunes na sve i izaberes sebe, kako biti sretna ako znas cijenu.
Ako pljunes na sebe, opet te nema.
Ne znam da li je ikad iko bio veca izdajica od mene. A apsurd je, sto me nikad nije mlatio takav glas.

Da li smo svi dvostruka bica ? Sa dva srca, dva mozga, umnozenim unutrasnjim organima, uhvaceni u mrezu kontradiktornih misli, osjecanja, projekcija. Sa ciljem tako jasnim a nejasnim. I cudljivo zivotno vrludas, grijesis u izboru, teturas, rjesavas sve i nerjesavas nista. Bioloski nemoguce, a misleno izgleda da.

Daj hocu i ja tu sudbinu vec jednom, jer sudbina ti ne ostavlja prostora da biras. Izgleda da trazim da ozivi dogma.
Izgleda da mi je dopizdilo da biram sama.

Idem srcem cijeli zivot, a postupam kao izvrsioc naredbi iz neznani, ko' privremeno uslovno bice, satkano iz nereda i u pogresno vrijeme.
Mocno je znanje. ali samo u neznanju si nevin. Voljela bi da mi je trinaest godina.
Vrijeme se ne krece naprijed, ono samo fura svoj krug od dvadeset i cetiri sata. I za deset godina u isto ovo vrijeme ce biti isto ovoliko sati.
Mi smo ti koji idu naprijed, stare, mjenjaju se i nevino smjenjuju inim. A vrijeme i dalje vrti samo svoj krug.
Ono se ne mjenja, ali mjenja nas i ja cu se za dvadeset godina vjerovatno smijati svojim nedoumicama.

I eto izgovora zasto izabrah Belmu.

* * *

" Kako si saznao ? "
" Rekao mi Maca, onda kada je bilo jasno da je rat prestao "
" Bio si do kraja rata u Sarajevu, zar je imalo smisla otici iz njega nakon sto je stao "
" I te kako. Bjanka, na kraju rata shvatis ili cujes da se u Sarajevo nikada nece vratiti ljudi, onakvi kakvi su otisli iz njega. Zapitas se zasta si se borio, i onda odes i sam " rece Hoba.


Zapitkivati se zasto volis ljude i dan danas, koji te vezu za neki davni period tvog zivota, besmisleno je.
Zato jer unaprijed znas odgovor. Evociraju te na nevinost, bezazlenost, naivnost, na onaj period koji se nikada vratiti nece, ne zbog vremena, nego zbog nas, jer mi smo oni koji se mjenjaju, a vrijeme vrti samo svoj krug od dvadeset i cetiri sata.
Patimo za onim sto smo bili, a ne za starim vremenima.

I sve to zajedno je tuzno, isto onoliko koliko je i prelijepo.

Sta je godina, dvije, pet, deset, svakim novim dogadajem postavljam si ista pitanja. Sta su uopste godine ? Istreperaju s nama, neki kazu pored nas. Pored nas prodje samo ono cega se nismo dotakli. Ko su ljudi pored kojih su prosle godine a da ne mogu da ih se sjete ? U cemu im prolazi vrijeme ? U cemu je proslo moje ?

Hoba i ja cutimo dok hodamo, valjda je tako bolje kada ne znas odakle da pocnes. Ili cutimo mozda kako govor ne bi prekinuo one dvije ruke sto se drze, u pocetku ovlas nesigurno cekajuci momenat da se ispreplecu prsti.
Gledam pravo, dok posmatram njega onim kutom u oku koji nam pruza tu nevidljivu prednost.
Naravno da mu se vidi na licu da su prosle godine, ali prepoznala bi ga uvijek. Zadrzao je onaj lik koji nije za zaborava.
Sada mi je jasno sto sam ga se sjecala, valjda sto vidim potvrdu razloga za to. Lijepo lice, lijepe oci, danas kratka kosa sa po kojom sijedom, taman onoliko koliko mu prilici. Kakva li sam ja u njegovim ocima ? Vide li se na meni tridesete godine ?
Da li su to uopste neke godine ?



" Zasto si lagala ? " prekinu cutnju Hoba, i ja se zabrinuh za ruke koje su u stisku.
" Lagala ? " odahnuh jer se nisu prekinule .
" Lagala si kada si rekla da je bilo lako "

Nevjerovatno je koliko ruka u ruci moze da prenese informacije, cak i kada se nista ne isprica.
Lagala da je lako...lagala da je lako...ja sam u stvari zaboravila sta je ono bilo tesko. Zato sam slagala.



* * *

Belmina djevojcica mi se opet zaskoci u krilo i ja se ne usudih da je dotaknem rukama, iz straha da je ne isprljam.
Mada bi je najradje zagrlila jako jako, a kako bi to licemjerno bilo. Iza njenih loknica posmatrala sam Belmino lice, mimiku koja bi mi odala da sam se ja odala. Bila je ista kao i tren prije, prirodna, neupucena, nesvjesna.
Imam prednost. I imam nekoliko sati da zamislim kako cu postupati dalje. Mada vec unaprijed svoju odluku znam, treba osmisliti kako je sprovesti do kraja, bas onako kako zelim.

" Super je svadba, i super ti je muz valjda cu ga jednom upoznati " izlaga se moj jezik, dok tudji ne bi stigo' ni do nepca.
" Ma da, ma joj, bas sam planirala da jedno vece izadjemo svi zajedno. Ti Aleksa i nas dvoje, a sad kako si mi ispricala ovo, sjebala si me bas "

Kakva sam ja kretenka pomislih, kako sam se istrcala tako u nevrijeme. Belma nije glupa zena, sklopiti ce kockice.
Rasprdila sam da se rastajem od Alekse, a ona ima problema sa Vedranom. Mada moras biti super mastovit da dodjes do takve kombinacije. Nevjerica u suludu istinu ce mi pomoci.

Da je natjeram da me savjetuje ? Osjecaj da mi je pomogla svojim savjetom ce je zaslijepiti.

"Ne znam Belma sta ti mislis ? " rekoh, unaprijed znajuci njen odgovor.
" Mislim da ne treba da zuris. Mislim da se takve odluke ne donose tako lako, pobogu u braku ste toliko dugo. Mislim da jednostavno prolazis kroz krizu. Pa to je normalno. Svi kriziramo. "

Izgubljen pogled koji sam krila posljednjih nekoliko minuta napokon izbacih iz sebe, iskreno, doduse namjenjen u druge svrhe.
Spekulacija mimike i emocija, je gradivo koje vremenom samo celicim, nikako zaboravljam.

Primjetila je moju izgubljenost, pa ohrabreno dodala.
" Razmisli, ne zuri, to ti stoji pa stoji, ako si zaista odlucila. Ne kosta te nista da mu das jos jednu sansu. Ma cak i ako si nasla nekog drugog, opet razmisli. "

" Ti znas da bi mene Aleksa ubio da ga ostavim zbog nekog drugog, to je nesto sto iz straha nebi mogla sebi da dozvolim " rekoh u jednom dahu, vise od straha sto je ona spomenula miniranu teritoriju.

" Ma jasta, fakat jebote, ne smijem ni da pomislim sta bi ti uradio. Ali on to radi zato jer te voli, pa zar ne vidis da se boji da te izgubi. On jednostavno nezna prilaz ka tebi, daj mu malo fore i vidjeces srediti cese to "

" Mozda si u pravu. Necu zuriti, hvala ti. "
" Uh smirila si me, naravno da ne treba zuriti "

Eh moja Belma, sazrijevalo je u meni trista godina ,pomislih, daleko je ovo od zurbe.
Cavrljale smo jos malo, tipicno zenski, tipicno za dvije drugarice, i po ko zna koji put netipicno za dvije suparnice.
Da li je mogla da osjeti moj strah od saznanja da se Vedran moze pojaviti na vratima u svakom trenutku ?
Rizikovala sam, trudeci se da neprimjetno privedem pricu kraju i spontano napustim njenu kucu, njihovu kucu. Bez sumnjive zurbe.

Namignula mi je na izlazu sa rijecima " bit ce to u redu ". Uputih joj lazan osmijeh i laznu zahvalnost. Ogledalo u liftu mi rece da imam jos lazniji izraz lica. I ja zaljepih ruku preko njega, da ga ne gledam .

A sta zaljepiti preko osjecaja visestruke izdaje ? I koga u svemu ovome ja najvise izdajem u stvari ?

* * *

" Ti kao moja Ena, i ona mi stalno govori da lazem " rekoh Hobi kao odgovor.
" Ko je Ena ? " upita Hoba .

Osjeca me, ali tako malo zna o meni, pomislih.

" To je moja kuma " rekoh ponosno.
" Volite se puno ? "
" Aha "
" Zato i zna kada lazes "

I ja trepnuh kroz osmijeh, praveci se da nisam razumjela sustinu.
Kao da zna o cemu mislim, okrenu se da se osmjehne. I zadonliga* u prsima onaj sakriveni triangl, sto tako lako vraca u djetinjstvo.
U cemu je proslo moje vrijeme ?
Moje vrijeme nikada nece proci.

Naravno da sam uvijek bila radoznala, iako sam to slabo pokazivala drugim ljudima.
Postavljati suvise pitanja na glas inim bicima, nikada sebi nisam dozvoljavala . Neznam odakle osjecaj da je radoznalost nesto sramno, nesto kao otvaranje ladica nevaspitanog djeteta u tudjoj kuci. Drugima na tome nisam zamjerala iako to ne znaci da sam im davala tacne odgovore. Cudan kompleks, koji sam vukla dugo.
Susrecuci uz put ljude kojima su snovi prazni i tupi, nisam jednom zazalila zbog nekad neupitanih rijeci. Mozda zato jer sam postala svjesna uskracenih odgovora od ljudi za koje sam danas sigurna da su imali predivne snove.

Da li Hobi postaviti milion pitanja, koja su se sakupljala svih ovih godina, ili ga pustiti da sam isprica ono sto je ionako naumio ?
Radoznalost sramna ? Danas ne mislim tako, to je bio samo nekadasnji izgovor kao manevar za strah od odgovora, a u sustini je jedna pozeljna stvarka, sve dok nije neumjesna.


" Zasto rece tako tuzno ? Zar nije lijepo kada si imao nekoga da volis ? "
" Lijepo je kada si proveo zivot sa tim nekim, a kada nisi onda je tuzno " rece Hoba, i kao nekad davno prodje rukom kroz kosu, a ja nakrivih glavu od lijepog prizora.

" Smijes se ? Tebi to smijesno ? "
" Zar sam se nasmijala ? "
" Jesi "
" Izvini, nisam se smijala iz podsmjeha, nego drago mi je sto te vidim "
" Hej, ista si, samo malo drugacija, mada jos uvijek neznam kada si ozbiljna a kada se zezas "
" Zasto je bilo nemoguce da budes sa njom ? " zeljela sam da znam, nisam htjela da skrece temu.
" Mozda je i bilo moguce, ali nikada dovoljno hrabrosti "
" Da, kukavicluk se obicno ne isplati "
" Ti si sigurno imala sve sto si zeljela, iako vidim da zelis, sumnjam da mozes da me shvatis " opet mu protrca ona turobnost izmedju redova i ja pozelih da je otjeram.
" Kao da mi prebacujes zbog toga ? "
" Ne prebacujem, nego ti zavidim, znao sam jos prije rata, dok smo bili klinci da ces ostvariti sve sto zamislis. Tako je i bilo zar ne ? "

* * *

Belmina andjelka mi se gnjezdila u krilu, prebirajuci po mojoj tasni u potrazi neceg spektakularnog kao sto je ogledalce sa rumenilom. Kasnije se obratila lancicu oko mog vrata, nausnicama i razgledanju nalakiranih noktiju.
Dijete u krilu me je uvijek tjeralo da zaboravim na sve sto me tisti, i osjecaj da sam pokvarena lutajuca bagra bjegunaca ispred zakona, nestade. Samo mir i pljeckanje djetinjih rucica okolo.

" Teta Bjanka a sto ti ne zivis ovdje ? "
" Mislim da cu uskoro ostati da zivim "

Belma je isturila glavu iz kuhinje sa upitno izbecenim ocima. A onda je pocela da mase rukom iznad loncica za kafu, kao da pozuruje vodu da prokljuca. Stvorila se tren kasnije sve sa tacnom rasporedjujuci soljice po stolu.

" E jebiga, slagah kad rekoh da te necu smarati pitanjima, Bjanka imam ih milion. "
" Izgleda da je gotov predah " rekoh glumeci dosadu.
" Dzaba ti. Sto si rekla maloj da ces ostati da zivis u Sarajevu ? Jel' to zaista tako ? Kakvi su ti planovi ? Pa jebote zeno ostavljas Aleksu, to se ne radi svaki dan, daj makar me malo umiri necim "
" Nemam cim. Ni sama neznam sta ce biti, samo znam da je doslo do toga i nazad nepostoji "

Zabrinuto je sarala ocima iznad soljice sa kafom, trazeci vjerovatno takticna pitanja, dok me je njena djevojcica vukla za ruku.

" Teta Bjanka, teta Bjanka sada ce tata da bude na televizoru "
" E bas, samo da vidis Vedrana, pa da gasim ovu kasetu " doda Belma.

I ja odsutno pogledah, da ispostujem nesto sto me u tom trenutku nije intrigiralo, ali je bilo dovoljno da mi da vremena kako bi pripremila odgovore za Belmu.
Mi smo bica apsolutno nesposobna da predvidjaju. Nikada nam se ne dogadja ono sto ocekujemo, cak i buducnost od svega tri sekunde je izvan mogucnosti nase spoznaje.
A eto ja sam jos jutros mislila da je moja nepoznata i haoticna bilo me je strah, a sada sam svjesna da je nemam nikako.
I sve u trenu. Osjecaj da naglo tonem, ubrzan dah, lupanje srca, zila kucavica na vratu koja boli od udara, vlazni dlanovi, utrnule noge, pomucena svijest, mucnina.
Dijete koje grli televizor, ljubi prstice i lijepi ih po ekranu.
Pozelila sam da zazmirim, ali kapci nisu htjeli da se spuste, kao da se rugaju i tjeraju me da gledam sta sam napravila.
Sta sam mogla da napravim.

Brze strijele misli, koje te zbadaju mimo tvoje volje i nema mogucnosti da im se odupres. Beskorisno stojis u uglu svoje svijesti, kao naslonjena na zid i nadas se da ce misli opet, nekad postati spore.

" A to je Vedran ? " prozborih svjesna da je moja ljubav dobila ime.
" Jeste, posrecilo mi se jelda ? " nastavi Belma kroz smijeh.
" Nisi svjesna koliko "
" U posljednje vrijeme smo se otudjili, desava se to jel' tako ? "
" Desava se " rekoh gledajuci u svoju drugaricu, koja nije ni svjesna koga ima preko puta sebe.

* * *

" Tako je bilo Hoba "
" Znao sam i drago mi je da je bilo uvijek onako kako ti zelis "
" Da, bilo je lako "
" Hoces da se prosetamo malo ? "
" Hocu "

Pruzio mi je ruku i ja nadodah svoju, dopustajuci mu da me malo povuce i stiklice zacokotase po prvi put u zivotu tragom Hobinih koraka.

Koga sam voljela sve ove godine ? Postavih pitanje ponovo u sebi, a onda ga ozvucih na glas , kao eho.

" Cim ti treba toliko vremena da odgovoris, nisi nikoga " nastavio je Hoba temu, koju je sam i nametnuo.

Nekada bi mozda zurno odreagovala u samoodbrani, zapuhano bi sigurno rekla " jesam ! jesam ! grijesis ! ", ali danas ne, danas me to mrzi, jer suvise dobro poznajem sebe da bi imala potrebu da se pravdam.

" U pravu si, nisam nikoga ", a u sebi pomislih, suvise mnogo ljudi moj Hoba...

* * *

Zamisliti drugi zivot, nije bilo tesko. U stvari na pragu njega, tesko je bilo pomisliti da bi se stari zivot mogao nastaviti. Znala sam da ce biti skandali, prijetnje, ljutnje, sramota, ali vjerovala sam da cese jednog dana sve to stisati i uliti u neko tiho ruslo. Strah sam istjerivala saznanjem da nisam sama. Kakvi sama, nasla sam svoju ljubav, ravno grijehu bilo bi odreci se iste. Zar nije ona opravdana u svim pricama ? Bit ce i u mojoj. A da nije malo egoisticno ? Ja se zaljubila i odoh ? Dovidjenja mentoli ? ! Mrzim ovaj svoj gnjecopic od razuma, uvijek se petlja.
Rondala sam sama sa sobom, uznervozena zbog dogovora. Da li Aleksa uopste sluti na sta ce izbiti vecerasnji sastanak sa navodnim prijateljima ? Na sta li je pomislila njegova zena, kada joj je rekao da se veceras spremi ?
Da li je uopste pametno sjesti ih veceras ispred sebe i u oci im reci ? Koliko je to fer ? A koliko je fer lagati ih i dalje ? Koliko je fer zaboraviti sebe ? Jebo ovaj dan samo da hoce proci.
Danas smo istjerani iz kuce, to je sigurno. On je to vec predvidio. Da li je ono rekao da cemo nociti u stanu njegovog Dede ?
Sta lupetam, kako ce mene Aleksa istjerati iz moje porodicne kuce ? A kako ce on jadnicak otici da spava negdje u nepoznatom za njega Sarajevu ? Ne ipak cemo mi otici, dok ne prodje frka.

U sedam sati uvece...a sada je dva popodne. Da li da spakujem ves i cetkicu za zube ? Nemam zivaca !

" Zovem da vidim kako si " i ja dobih ono sto mi je trebalo.
" Zbunjeno , a ti ? "
" Dobro, jer znam da cinimo pravu stvar "

U pravu je, jer ne mogu ni da zamislim sta bi bilo, kada mi u buducnosti nebi stajali zajedno.

" Bjanka, znam da te mori milion stvari, ali procicemo kroz to i jednom cemo se smijati svemu "
" Hocemo " spustih slusalicu.

Spodbila sam kljuceve, i izletjela iz kuce, postoje trenutci kada je nemoguce biti u njoj i postoje ljudi koje pozelimo da vidimo bas u tim situacijama.

Za deset minuta sam bila ispred Belminih vrata, vrteci tasnu u krug oko sebe cekajuci da mi otvori.


" Kakva je tebe poplava izbacila ? " rece smijuci mi se.
" Bas poplava, jesam li u nevrijeme ? "
" Nisi udji "

Protutnjala sam pored nje, razgledajuci privremeno utociste.

" Nesto se desilo ? " upitala je brizno. Od mog prvog povratka u Sarajevo, ostvarile smo divno prijateljstvo. Duboko, zenski, brizno. Uvijek je bila brizna prema meni, susta suprotnost onome sto smo bile kao djeca. Kao da smo omudrile, kao da se razumijemo na pola rijeci. Kao da cuvamo jedna drugu od zla. Raznjezila me je i po kozna koji put, ja osjetih srecu sto imam prijatelje.

" Belma danas ostavljam Aleksu "
Nekada su otvorena usta vise nego sam komentar, koji ona ocigledno nije mogla ni da izusti.
" Ozbiljno mislim ..."
" Sta si pila ? " progovorila je napokon.
" Ne sjecam se...ma nisam nista ! "
" Samo luda zena moze ostaviti takvog muskarca " rekla je vise za sebe nego meni.
" Samo luda moze cutati tolike godine " i ja osjetih sazaljenje, sto sve ove godine, nikada nisam povjeravala ljudima detalje iz svoga braka, jer potrebni bi mi bili danas, mozda da bi me razumjeli.

" Vjerujem da to radis sa razlogom, vjerujem da si odlucila i da si tu samo da bi mi rekla, a ne da bi trazila odgovor, vjerujem da ces uspjeti u tome sto si naumila, necu te smarati sa pitanjima "

" Hvala ti "
" Ne bojis se ? "
" Vise ne "

Tek tada obratih paznju na televizor, i ona se brecnu.

" Jao oprosti, gledala sam svoju svadbu na kaseti, cek da ugasim, sad bas nije momenat za to "
" Neka ostavi, svakako se odavno dogovaramo da to pogledamo zajedno, ne smeta mi vjeruj "

Dugo kasnije sam se pitala, sta bi bilo da taj dan nisam dosla kod nje.
Sta bi bilo kad bi bilo ? Bezpotrebna pitanja, kao sto su suludi i odgovori, jer nema niceg nevjerovatnijeg od stvarnosti.

* * *

" A vidis ja jesam " nastavi Hoba sa dozom tragedije u glasu i ja podignu obrvu od znatizelje.

Raspjevana zvona srece, prigusuje samo to sto im je zvon sjetan.
Sresti Hobu poslije toliko godina bilo je nevjerovatno koliko i normalno, ocekivajuce.
Sresti ga upravo tada kada sam odlucila da napravim predah u svom zivotu, licilo je otvaranju novih dobro poznatih starih vrata.
Okrenuh se jos jednom da ga pogledam. Stajao je na istom mjestu, nakrivljene glave, kao da mu je zao sto cu se za koji korak izgubiti iz vidokruga. I ja se vratih.

" Sta stojis tu i blenes ? "
Pogledao me je i rasirio ruke pokazujuci time da mu fali rijeci.


* * *

Besmisao je u stanju da ukrade od zene ljepotu i dusu ili makar je prisili da se tako osjeca.
Uvijek sam se plasila besmisla, i danas se plasim. Nekad zato jer mi se ucinilo da sam ga dotakla, danas jer sam sigurna da jesam, ali nesto kasnije nego pomislih prvi put.
Eto koga mrzimo u zivotu - besmisao.
A obozavamo kada nam je srce puno, svjesni da nas jedino ljubav moze spasiti od pogubnog vremena, vjerovatno zato jer ga ona zaustavlja.

Odbjegla iz praznine dopustila sam sebi da se klonim analize i uzivam u tajnoj nemoralnoj vezi, opscenoj prici.
Osjecanja su u sluzbi nasih zivota, ako nista ne stvaraju mi ih napustamo, ako stvaraju buru postajemo ovisni, koliko god smo svjesni da nesmijemo.

" Nikada ni sa kim nisam dozivljavao nesto slicno "
" Kada bi polazila od sebe, onda bi mogla i da ti povjerujem "
" Dok te nije bilo imao sam osjecaj da cu da se razbolim, ne bi se vise vracao u to stanje "
" Ni ja "
" Onda mi obecaj da nece vise biti ovako, hajmo zajedno priznati tvom muzu, mojoj zeni, svima "
" Hajmo "
" Ozbiljno hoces ? "
" Ozbiljno "
" Hajmo sad odma "
" Ovako iz vedra neba ? "
" Da bas tako "

Nemoguce je bilo ne osjecati strah, ali osjecaj da nisi sam davao je snage. Mozda ljudi koji se vole imaju pravo da budu zajedno, bez obzira na sve ostalo, ili nemaju ? A sta ako mi Aleksa ne dopusti da povedem dijete sa sobom ? Sta ako dopusti, da li ce me Sin mrziti ? Njegova kcerka ? Sta ce o nama misliti djeca ?

" Djeca ? "
" Shvatiti ce nas jednog dana "
" Ja ne mogu da cekam dan kada ce me dijete shvatiti, zelim da mu budem majka danas, sutra, prekosutra, uvijek "
" Ti mene ne volis "
" Nemoj da spekulises "
" Bjanka ne mozemo ni ovako , ovo nije zivot nego laz "

Bas laz, i kako god okrenes laz je. Gledao me je sa strahom, iscekujuci odgovor, nesmijem da dopustim da neko koga volim vidi i trun sumnje, to je ravno grijehu, ravno izdaji.

" Tako je. Laz je, reci cemo, samo mi obecaj da neces dozvoliti da moje dijete ne bude pored mene "
" Prije bi se ubio "



* * *

" Sta stojis tu i blenes ? "
" Sto me pitas kada znas zasto, nekako mi se ne rastaje od tebe "

Cuj Hobi se ne rastaje od mene, to mi izvuce poluosmijeh.
Sjetih se da mu nisam postavila ni jedno pitanje, a mnogo toga bi zeljela da znam.

" Gdje si bio poslije rata ? "
" Na Novom Zelandu "
" Zezas ? "
" Ma kakvi, fakat ! Koga si ti voljela ? "
" Zbunio si me, kako mislis koga ? "
" Pa voljela si nekog sve ove godine sigurno, volio bi da znam koga "

Na razdrtom projekcionom platnu moje svijesti, iz raskomadanih cjelina zivota, nizale su se kratke blic slike, skrovite ulice mladosti, krivudave i nikada do kraja istrazene, a nadzivljene, nikada napustene, zedne i site, bolne i vesele, nedovrsene a izgleda bit ce i to.

" Jel' tacno da si otisla u Prag kada si izasla iz Sarajeva ? " nastavi Hoba sa pitanjima, dok su kroz mene sijevali neposlusni fragmenti, napokon ih on svojim pitanjem ponovo poslaga u neki red.

" Tacno je "
" Maca te izvukao ? " bilo je vise tvrdnja nego pitanje.
" Ko bi drugi " rekoh sa posebnim znacajem, bas onim kojim spontano naglasis da u nesto ne moze biti sumnje.
" Sjecam se, imao je problema zbog toga "
" Maca je imao problema, jer je bio suvise dobar i iskren borac, nekima je to smetalo, iz zlobe su mu trazili dlaku u jajetu, zao mi je sto sam to bila ja "
" Vas dvoje, to nije prestalo ni danas ? "
" Postoje stvari koje vremenom samo ocvrsnu "
" Zavidio sam mu, jebiga izgleda da cu i dalje "
" Zasto ? "
" Pa zbog vas, zbog povjerenja koje je imao kod tebe, zbog vremena koje ste provodili zajedno "

Ironije zivotne, prepun ih je klinac. Nekada su me napadali sopstveni snovi, a kada se umoris da ih sanjas sustignu te tudji.
Oni za koje bi nekad dusu prodala, da je samo neko ponudio. O cilju znamo gotovo sve, osim gdje i kada cemo do njega stici.
Lavirinti po kojima lutas da bi se vratila, kao bice satkano od slucajnosti, nereda i pogresno usmjerenog koraka.
Bice koje vuce za sobom sve svoje nazivljene sjenke, nesposobno da ih se rijesi sve dok se ne raskusura, a kao da je doslo vrijeme i za to.

Promjenljivost sustine, naucila me je skepsi, pa i onda kada vidim ocigledno. Lazem skepsa je maska, prosto me je stid da priznam sama sebi, poslije toliko godina, da mu vjerujem obicnu nebitnu glupost , slucajnu trenutnu slabost od koje boluju svi muskarci kada vide lijepu zenu. Da li mu je zaista zavidjeo ?
Ovo moje tijelo kao da je tudje, nekad sluzi samo poput tijesnog utocista iz kojeg bi najradije utekla.
Sjetih se kako sam nekada padala u nesvijest zbog nemoci da obuzdam emocije, a danas ih jednostavno pretapam u misli sklopljene iz dugih recenica, koje provrtim za puki tren.

" Bila si neispunjena zelja, utjesilo bi me da mi se okrenula neka propala djevojka iz proslosti, ali ti..."
" Ljepsa nego ikad ? " pocela sam da se smijem.
" Kako znas ? "
" Cesto slusam takve lazi i onda naslucujem vise nego sto cujem "
" Cesto si me tjerala da neznam sta da kazem, opet to radis "

Ih, meni pricas, pomislih. Koja to unutrasnja praznina neda rijecima da se postave kako treba, da kazu sve, da izreknu makar nesto bitno ?
Zagrli ga, pusti se makar jednom da uradis ono sto zelis oduvijek, jednom ce sve svakako biti samo prica. Apsurdno je postojati bez onoga sto zelis, a mozes da ucinis.

I ja prvi put u zivotu zagrlih Hobu, neznajuci da li cu i sama to moci da podnesem.
Zadrhtase mu prsa, vjerovatno zato da bi mi izmamila osmjeh i ja zadovoljno zaklopih oci.

" Hvala ti za ovo " rece mi tiho dok smo stajali tako ispred Trznice.
" Dodji veceras kod mene pravim dernek "
" Hocu, ko ce sve biti ? "
" Ih ..."
" Ma nebitno mi je to, zelim toliko toga da te pitam "


Pamtim mnoge dane, kao i ovaj, kada me je mojih trideset godina natjeralo da rano izadjem iz kuce, uputivsi se na pijacu sa jedinom mislju da obradujem svoje prijatelje vecerom.
Lijepa jutra imaju logiku da se produze u lijepe dane i to je tako jednostavno.

" Sta danas mislis o braku ? "
" O braku Ena nemozes suditi samo polazeci od svog "
" Ma znam bre, ali opet si formirala misljenje, tvoj nije bio jednostavan "
" Nekad mi se cini da sam zivjela u pet razlicitih "

Sve je krenulo od prevelikog povjerenja, a onda se zakotrljalo u pravcu koji nisam htjela ili nisam znala da zaustavim.
A u biti mora biti suprotno. Povjerenje je trebalo da bude nesto sto se gradi u procesu, nadogradjuje, dodaje, gomila.
Dati se nekome bezrezervno vjerujuci, koliko god zvucalo pravilno je velika greska.
Gradila sam na razocarenjima, tjeseci se lazno da tako za mene nece biti iznenadjenja, premda su uvijek isplivavala nova i ne bitno ko mi ih je priredjivao, muz ili sama ja.

" Da, bas kao da si zivela u nekoliko razlicitih brakova "
" Bila sam premlada "

Vjerovatno su se zato svo vrijeme smjenjivale moje uloge.
Sada kada gledam nekoga ko ima devetnaest godina, njezno ga smatram djetetom, cesto zaboravljajuci da sam u tim godinama vec i sama imala dijete. Pozelim da im kazem : stani ne leti , ne zuri, sutra nista nece biti onako kako se cini danas.
Svjesna sam svojih gresaka ali ih ne ispravljam, ostavljam ih da stoje kao napomena, volim ih kao i svaki pravilan korak koji sam napravila.
Danas ne krivim druge, ne krivim ni sebe, danas sam svjesna da ne postoji krivac za odrastanje. Postoji samo tok kojim mora da se ide.

" A sta mislis sta Aleksa misli danas ? "
" Ne znam neke stvari ce uvijek ostati tajna, ne bi se cak ni odlucila da ga pitam..."
Mozda zato jer ne bi vjerovala odgovoru, sta god da bi mi rekao. Postupci i rijeci su uvijek toliko kontradiktorni, pa cak i kod same mene, zato u njima nikad nisam ni trazila odgovor.

Vjerujem da mu zivot pored mene nije bio lak. Danas sam svjesnija svoje ljepote vise nego ikad.
Takva zena muzu neprestano donosi brige iako posjedovanje ljepote zadovoljava njihovu sujetu, sigurno se zadaju pitanjem " ciju jos ". I pravilno. Jer muskarcima oko njega cure bale i sjemenje i da bi okusili ukus njegove zene, prate je ko kerovi kucku. Svjestan da ne moze da izadje na kraj sa njima, za pocetak ce pokusati da potlaci zenu, ne razmisljajuci da ce time nanjeti joj bol i cusnuti je u tudje ruke.
Opsjednuti su podsmjehom koji mogu izazvati u slucaju njenog nevjerstva, strah od istog ih tjera na grubost, utrkuju se koji ce da bude gori, grublji, despotniji, autoritativniji, misleci da je sila ono sto vlada.
I svaka zena ce jednog dana izletjeti iz takve zamke u zelji da ponovo okusi njeznost i ljubav.
Odmetnuti se toliko daleko ne skrivajuci od njega da je izgubio sve sanse da je vrati.
I ona ne pita za cijenu kada je u pitanju zelja da se osjeti zenom.

Grubost me je uvijek odbijala i to je korijen nasih bolesnih odnosa...

" Ej zavirila sam u gace onom Apolonu " prekinu me Ena a taman sam kontala da vodim razgovore sama sa sobom jos nekih pola sata.
" Kojem Apolonu sad bolan ? "
" Ma onom grku pricala sam ti, kod kojeg sam isla da sklopimo posao "
" Pa kad prije jebote ? I sta kazu gace ? "
" Grozno bre, strogi minimalizam "
" Uuuuu peh "
" I to kakav ! "
" Sto se niste igrali igrice ' pronadji moj kurcic ' ? "
" Ne sjebaji me jos vise "
" Pa sta ces sad ? "
" Ma necu da radim sa njim, zamisli kakav te komplekse ima "
" Zajebane sigurno "
" Ma da, zamisli recimo u radno vreme tera sluzbenicu da mu pusi i jos pride mu vice ' alaj ti je ogroman ' "
Popadasmo od smijeha sa onih stolica, par trenutaka gubeci ravnotezu.

" Sta mislis koliko im velicina udara po psihi ? "
" Mislim konkretno "
" To kao i nasa velicina jelda ? "
" Mislim da je malo zena koje se opterecuju svojom velicinom, zanemarljiva stavka u zenskoj psihi samim time i bezopasna po nju dok joj neko ne napomene "
" Ovome je garant neko rekao, zato sa takvima nije pozeljno saradjivati kroz posao "
" Ako imas takvu vrstu predrasude onda i nemoj "
" A sta je sa tvojim ljubavnicima Bjanka, sta danas mislis o njima ? "
" Mrrr, ljubavnik od rijeci ljubav...haj necemo o tome opet cu odlutati, hajmo o maleckima "
" Ma jok bre, bezpredmetno, ajmo o velikim..."

Ponekad sam ovdje, ponekad sam na nekom drugom mjestu. Ali katkad sam blize nego inace i mogu da cujem, namirisem i osjetim stvari koje ne bi vidjela kada bi zaista pogledala oko sebe. To je kao plima koja mi zahvata tijelo i odnosi tamo gdje sam nekad bila. I nikada ne biram namjerno mjesto i vrijeme, sve se nametne samo po sebi, izazvano nekom bojom, mirisom, rijecju, pokretom...

Zvuk Mamine snale koja pada na pod i njeni spontani pokreti dok je podize i vraca u svoju kosu. Zatim njezno roncanje o tome kako sam izgleda naslijedila bas od nje tu istu neposlusnu kosu, prikrivajuci negodovanjem zapravo to da joj je milo. Znala sam uvijek da joj je drago, koliko god je to zeljela da prikrije.
I meni je bilo , vjerovatno bas zato, cesto , praveci vazan izraz lica, hvalila sam se pred djevojcicama, kako ni jedna snala ne moze da se zadrzi u mojoj kosi.

Zute jagorcevine iznikle po basticama u nasem kvartu, Nela i ja koje cucimo pokraj jedne od njih, posmatrajuci bubu koja se ushodala po jednom od listova, provjeravajuci nasu hrabrost.

" Haj je ti uberi, ja cu ovu drugu..."
" Ma meni je nesto zao da ih beremo ..."
" Pa hajmo ih onda samo gledat' "
A vec sljedeceg proljeca smo bile djevojke, ili smo makar mislile da to jesmo, zbog onog crnog kreona koji smo pocele da mazemo u unutrasnju ivicu oka.

Prva Gimnazija i zamor zenskih glasica, naparfemisanih zila kucavica, naboj estrogena po hodnicima na velikom odmoru i dva tri dripca na uglu preko puta skole, vjecito namontiranih tu bas u vrijeme posljednjeg zvona, cekajuci da pogledom isprate grupice napirlitanih i nasmijanih djevojcuraka.
Visoka figura Mace, tamo negdje iza njihovih ledja, sa fisekom pomfrita u ruci, prividno nezainteresovan a spreman da zagrmi dobaci li mi neko.
Jednom mi se ucinilo da sam Hobu vidjela na istom tom uglu, ali nikada nisam saznala da li je to zaista bio on ili moja pusta zelja.

Demonstrativno lupanje vratima po kuci, u momentu kada mi nesto nije bilo po pubertetskoj volji, opet i nanovo Mama
" Ako ne naucis da kontrolises svoju narav Bjanka jednog dana ces povrijediti nekoga koga volis, bit ce ti zao ..."

Ja sto odsutno gledam Macu koji nestrpljivo stoji pored vrata i Tatu koji skace po mom koferu, ne bi li spojio ivice, zadihan od napora i slomljen od tuge. A kofer u zurbi ja i ne ponesoh, a mozda i namjerno.
Lica stranih ljudi, koja susreces kada istrcis ispod staklenog zvona i Enino prvo ono koje mi se ucinilo poznatim i dragim.

" Sta bi ja mogla da uradim da se ti razocaras i prestanes da se druzis sa mnom ? "
" Nista Ena, mozes da radis sve "
" Cak i da prespavam sa tvojim muzem ? "
" Cak i da mi kazes da se sutra udajes za njega "
" E pa udajem se za Aleksu sledeci mesec "
" Lazes "
" Pa dobro lazem, ali prespavala bi sa njim samo da znas "
" U cemu je onda problem ? "
" Sad i ne moram, cim si mi dozvolila, kako je to kad si trudna ? "

Lijepo je, bas te briga sto izgledas kao orman, i sto mozes da obuces samo sator, i sto ti je guzica tolika da mislis da u njoj imas jos jednu bebu, lijepo je...

Sin moj koji je dao prvi kos, velikom teskom loptom, tamo negdje iza linije i ja koja zadrzavam dah od navale ponosa.
" Mamaaa jesi vidjelaaaaaa ? "
" Jesam..." kao sto sam vidjela i svaki korak tvoj.

Prisustvo onog kojeg volim u danima kada smo bili zajedno, mogla sam da ga gledam satima, krijuci, da ne vidi moje divljenje, pokazujuci mu kako je vrijeme da se obrije a u stvari samo izgovor da bi mu jos jednom dotakla lice.

Toliko ima stvari koje sam voljela, koje i dalje volim, zato sam ponekad na nekom drugom mjestu vise nego ovdje, jer da nije tako bila bi biljka. A opet moram da stedim misli, jer ako nikad ne prohodam , moram razgoditi makar ono cega mogu da se sjecam...

Mirnoca dusevnog postojanja u apsurdu.
Izgleda da moj zivot nikada nije bio dinamicniji nego sada, a nekada mi se cinilo da ne moze biti brze. I da mi je neko rekao da ce biti, odgovorila bi mu da je to iznad mojih moci i da ne bi izdrzala.

A u sredistu nametnute trke za zivotom, u kojoj te vjecito nesto tjera da se uzvrpoljis, ulijevajuci nemire raznorazne, osjecam se mirnom i znam da vise nikada necu skakati kao osparena.
Odgovara mi da prvo lijeno protegnem misli, iako se nekome mozda moze uciniti da sam odgovor dala prije nego i cuh pitanje.
Da bi u zivotu znao da li nesto mozes ili ne, prvo se u tome moras probati.
Nekada tragicne a sada smijesne nedoumice, korijeni su privremene bolestine koja je nekada znala da te satire sumanutim lutanjem misli, grcevima suprotnih osjecanja, kontradikcijom rijeci i postupaka.

Prodje vremena i vremena da bi shvatio da je ljepota zivljenja upravo u dinamici. Nekada se gubis trazeci stabilnost, a u sustini nema niceg stabilnijeg od klatna koje tikajuci lijevo - desno udara takt.

* * *

" O cemu mislis ? O cemu mislis bre ? " ponovi Ena pitanje.
" Ni o cem "
" Lazes "
" Ne lazem ba, fakat ne mislim ni o cem, odmaram "
" Ne verujem, ti uvek nesto tamburas po glavi. Mislis o tenderu koji si dobila juce ? "
" Ma kakvi " odgovorih. I zaista da ga nije pomenula ne bi mi ni pao na pamet.
O poslovima sam uvijek mislila najmanje, nekako su se sami po sebi namjestali, prateci princip linije penjacice na grafikonu.
Razmisljala sam samo o cilju do kojeg bi dosla uz njihovu pomoc.

" Bjanka dobili ste posao ..." sjetih se rijeci covjeka, jednog od prvih na ciji sam upit uspjela da odreagujem na vrijeme i adekvatno.
" Dobro ..." bilo je mozda i jedno sto sam planirala da mu kazem, prije nego se okrenuh da napustim kancelarije.
" Stanite ! Zar vas ne interesuje zasto bas vi ? "
" Ne "
" E upravo zato ! Zato jer ne unosite emocije "

Cudni su ovi ljudi sa cvrstim ubjedjenjem u nesto sto nije, pomislih izlazeci, cudni, a meni opet toliko potrebni da ostvarim svom djetetu dostojanstveno odrastanje. Razmahnuh korak prema liftu brze, jos brze nego sto sam znala da mogu, ne bi li Sinu napokon kupila igracku na koju odavno upire prstom u izlogu i ne znajuci da me to razara.


" Pa o cemu onda mislis ? " Ena je bila uporna kao i uvijek.
" Ma ni o cem, kazem ti "
" Lazes ! "

* * *

Sarajevo. Mjesto koje me tjera da stapam juce sa danas a bez potrebe da mastam kako bi se spasila od samozaborava. Masta se razvija samo u siromasnoj realnosti, bijeda svakodnevnice i jeste izvor zivota u fantazijama.
A u mjestu bogatstva moje realnosti sigurno ne bi pamtila nista sto nema veze sa njom, da Aleksa ne kleci ispod mojih nogu, obgrlivsi prstima moje clanke, napominjuci me da postoji. Taj fetis je pokazivao u osobenim situacijama. Obicno bas onda kada bi bilo kasno za to, obicno bas onda kada bi me to posebno nerviralo, onda kada bi bilo apsolutni visak. I moje iziritirano izvlacenje nogu iz njegovih ruku tjeralo bi ga da ih hvata i stisce kako bi ih zadrzao. U jednoj ruci zadrzavajuci petu, dok bi drugom gladio list.

" Nemoj to da mi radis, nervira me " rekoh cekajuci da popusti.
" Sto se izvlacis ? "
" Hocu da izadjem "
" Ides da me varas sa nekim priznaj "
" Jes' "
" Znao sam. Ubit cu se. Evo skocit cu kroz prozor " rece kroz salu.
" Ako hoces da skocis zato sto mislis da idem da te varam, zapamti da nemas krila nego rogove "

Obgrlio me je jace oko nogu, kao da mu prija bezobrazluk, zarivsi glavu u moje butine, da bi ubrzo kao osvjescen promrmljao
" Ubit cu tebe, samo li saznam da me varas "
" Ih, onda si tu fazu davno prespavo', ceka me Nela pusti me. "


Zadovoljstvo je samo po sebi setati gradom, kojim sam setala nekad bas ovako sa Nelom, sa tenom svjezim kao mlijeko, usnama namirisanim labelom i ocima sjajnim bez zamaha maskare.

Ne mogu da disem na mjestu gdje sam ga upoznala, a opet usporavam korak ne bi li mi zamirisalo na onaj dan. Boze zna li da sam tu ? Kako bi znao ? Nije ni vazno lijepo je osjecati ulice na kojima smo bili ili smo mogli biti zajedno.

" Super ti je muz " rece Nela kao da je to ne iznenadjuje, prekidajuci mi mirise.
" Aha, ostavi on takav utisak na ljude "
" Drago mi je da si dosla sa njim u Sarajevo, sta kaze on svidja li mu se ovdje ? "
" Znas on je covjek koji ne voli da se nalazi na terenu koji nije osvojio, jer ljudi koje srece nemaju predstavu o njegovom znacaju. Vjerujem da mu je simpaticno, ali sumnjam da ga ispunjava "
" Makar moze lijepo da se odmori "
" I ja sam mu predlozila da odmara "
" Znaci dok si ovdje moja si ! " rece zadovoljno.
" Izmedju ostalog " rekoh odsutno.
" Sta hoces time da kazes ? "
" Nista..." osim sto bi voljela da sam jos necija.
Ko li me je programirao da uvijek ceznem za nekim ko je prohodao ranih sedamdesetih bas po ovim ulicama. Raznovrsnost je izgleda puna slicnosti, sazeta u jedno.


" Jesi li se javila Belmi ? "
" Jesam jutros, vec smo se dogovorile za popodne, ides li sa nama ? "
" Ma bez mene vam nema mrdanja " rece, dok sam ceprkala po tasni trazeci mobilni koji zuji i ne pogledavsi ko je javih se.

" Znam da si tu " rece i mjeseci praznine koji su zjapili kao crne rupe nestadose, lazno obecavajuci da se nikada vise nece vratiti.
" E ? " najpametnije sto smislih u trenu, dzaba sam zaboravljala ono sto se ne moze zaboraviti.
" Cekam te gdje kazes "
" Cobanija..." zaklopih slusalicu.

" Ko to bi ? " Nela je bila radoznala.
" Znas sta Nela, volim sto smo mahala vise nego ista "

Da se tada nisam ponovo rodila, ne bih poslije jos jednom ni umrla.


* * *

" Ne mislim ni o cem Ena, nekada si dosadna ko' us "
" A ti si nekada tako hladna, pitam se da li uopste imas emocija "
" Nemam "
" Lazes "

Kada nizes lijepe slike u glavi, znaci da se sjecas izbivajuci iz realnosti, zalis za prosloscu i oplakujes danasnjicu.
Muceci sebe, ono sebe koje je skoro nesposobno da doceka sutra, ili nece da ga ceka jer zna da vise nece biti onoga cega se sjeca. Misli su skladiste puno opasnog dinamita i svaki korak svaki pokret moze izazvati eksploziju.
Kada si toga svjesna, ponekad pokusavas da ih zakljucas, a i to je greska, jer sve sto je na silu muka je dvojna.

I kako onda da opravdas svoje misli, pred covjekom sa kojim zivis, a ne pripadas mu. Kako da ga ostavis zbog drugog, kada si jos juce mislila da moras da ga zadrzis, jer on je otac tvoga djeteta. Sama si nametnula rezone, sama ih i gutaj, pomislih prateci pogledom Aleksu, na prijemu nekom, jednom od onih koji obiljezavaju njegove velike uspjehe.

Zene, more zena se uvijek vrtjelo oko njega, zasto ? Mozda ih je privlacio fizickom snagom, magnetskim dejstvom svog imena ?
Ili carobnim svojstvima moci i novca ? Mozda ih je obarao obecavajuci im posao, karijeru i stan ? Kao sto pricaju oni koji su bezuspjesno pokusavali da mu uniste ugled, pokidaju veze i skrse pozicije. I meni su pricali, smijala sam im se u lice.
Ne zato sto im nisam vjerovala, nego zato jer mi je bilo svejedno, bas zato sam dostojanstveno glumila suprugu koja ne pada na provokacije.

A mozda su ga sve te silne zene voljele, zato sto je on volio njih. Nekim zenama se dopada da ih brutalno vole, da sa sebe skidaju maske vaspitanja i otkrivaju u sebi bjesne zenke i stranu sebe koju jos uvijek nisu upoznale.
U svakom slucaju znam da ih je napustao sam po sebi, a one ga nisu lako zaboravljale. Vidim im to po pogledima i zagonetnim osmjesima, sa blagim zaljenjem, u kojem mjesaju ljubav i mrznju, mozda neke uspomene i zlobu napustenih konkubina.

Odavno se nije zaljubio, ko bi to mogao da osjeti bolje nego ja. Nekada mi se cini da ih je koristio, samo zato da bi u meni izazvao interes. A moja indiferencija za istim, govorila mu je da burgija u prazno.
Komplikovan je za mene sav ovaj svijet visestrukih obmana, izdaja, ljubomora, melodramaticnih odnosa i sladunjavih sentimentala. Komplikovan je jer i sama burgijam u prazno, tamo gdje zivim, a uopste ne pripadam.

Sta je jedan brak ? U mom zivotu izgleda pokusaj da stvorim nesto postojano i dugorocno iz slucajne epizode zivota.

Da li je osjetio da sam ga prevarila ? Sigurno jeste. Kako znam ? Tako sto vec duze vrijeme ne pravi ljubomorne scene. Primiren je i utisan, kao da se boji da misli o tome. Muskarci ljubomorom dresiraju zene onda kada znaju da jos uvijek nisu zakasnili, a kada osjete da jesu, ni sami ne zele da povjeruju u to. U nevjerici se trudi da mi ugodi, a meni po nekada treba i par sekundi da se zamislim i sjetim kako se ono zove.

Dok mi prica nesto, pitam se gdje mi je Ljubav, sta radi, misli li o meni, kakve on odnose ima sa svojom zenom. Da li je uspjeo da ih vrati u ruslo ili i on skita. Da li je svjestan da sam pobjegla od sebe, a ne od njega. Mada idi gdje zelis od sebe ne pobjeze.

" Eno je ne slusa me ..." djelicem sluha cuh Aleksu, ne trudeci se cak ni da napravim zainteresovan pogled okrenuh glavu prema njemu.
" Sto jesam li to nesto propustila ? "
" Rekao sam da cu profinansirati izlozbu tvojih prijatelja "
" A jel ? Odkud to sad ? "
" Pa valjda imam prava da usrecim zenu, znam da ti to znaci "
" Zakasnio si, odobrili su nam novac iz fonda za kulturu " rekoh, mada se pokajah, mozda zbog one sjenke tuge koja mu je presla preko ociju.
" A da li sam zakasnio, ako ti kazem da ovaj vikend putujemo u Sarajevo ? "

Pokusah da umirim dah i neravnomjerne otkucaje srca, emociju koja pocinje da tka, izdajnicku radost i sakrijem zahvalnost jer mi je spasio zivot.

" Sta ti bi ? " zapitah boreci se sa osmjehom.
" Pojma nemam, izgleda da sam poludio "

I ja ga obgrlih rukama, punim sestrinske ljubavi, zbog koje bi me vjerovatno ubio da zna.

Duboko u dusi, pored svakog bola, zivotnih bura, prebiva srce ogromno i cisto, srce koje pise ...

kliknite http://viljuskapisesrcem.blogger.ba

" Bjanka ! ? "
I ja ispustih kese, valjda od nemoci da podnesem bilo kakav dodatni teret, ili u zelji da se razmahnem i zagrlim ga, iako prije nego se okrenem necu ni znati koga zapravo grlim. Mozda da zazmirim i zaista obgrlim jos jednom u zivotu nekog koga pamtim odavno, a tek onda otvorim oci i pogledam ko je danas.

" Hoba ? " izgovorih tiho prije nego se okrenuh, i prislonih vrhove prstiju na usta kako mi ne bi izletjela ni jedna suvisna rijec.
U ocima onim punim kestenja, prvo ugledah strah, da bi ga brzo zamijenile iskre osmijeha. Iste su, pomislih, oci one koje se same po sebi smiju. I ja sklonih ruku sa usta ovaj put da bi iz njih izrekla bilo sta, uzalud tjerajuci sebe da uvezem popucale glasne zice.

" Dvanaest godina..." rece, nesvjesan da mi je prvi put u zivotu pomogao.
" Jel ima dvanaest ? "
" Od kako si otisla iz Sarajeva ima tacno dvanaest godina "
" Sjecas se ? "
" Sjecam se da je taj dan pucalo ko' ludo i da sam molio da me puste sa linije da se pozdravimo, a nisu me pustili "
" Da su te pustili..." vjerovatno nikada ne bi ni otisla pomislih.
" Sta ? "
" Nista, pozdravili bi se "
" Gdje si sada ? Sta se desavalo sa tobom ? "

* * *

" Bjanka pricajte mi o sebi " rece prijatni covjek.
" Sta da pricam ? "
" Bilo sta sto smatrate bitnim "

Simpatican je, pomislih, da nije primarijus, doktor, vjerovatno bi mu sa radoscu cavrljala o sebi, o bitnom i nebitnom, raznoraznom. Takav je simpatican, prosto zelis da mu se ispovjedis, da nije ono sto jeste, i lomim se izmedju lude zelje da sazna sve sto zeli i straha upravo da ce saznati. Kako mu ispricati o sebi a da ne otkrije ono sto zelim da sakrijem ?
Kako prevariti onoga kome trenutno najvise vjerujes ? Kako uvjerljivo slagati onoga ko je doktorirao tudje misli ?

Takticizer, koji nikada nije obukao bijeli ljekarski mantil, vjerujem zato jer ga je smatrao simbolom nedozvoljene vlasti nad nesretnim ljudima, podloznim svakom nasilnickom autoritetu.
U vizite bi uvijek isao sam i u neocekivana vremena, nikada nije postovao sistem koji diktira konzilijum, omiljen medju bolesnicima, cak i preko granice dozvoljenog, popularni ekscentrik. Uspijesan dijagnosticar i prakticar, vjest sagovornik, nekada mi je djelovao kao da je i sam poluzalijecen od neke boljke.

" Pricajte vi meni, o sebi " predlozih " svakako mene ne smatrate ludom "
" Bjanka, vidio sam mnogo, vi ste daleko od lude osobe, zar vam prija sto ste ovdje ? "
" Ne znam, nisam ja odlucila da moram biti tu "
" Ali stvarate sve uslove za to "
Nezainteresovano okrenuh glavu na drugu stranu, ljuta na sebe sto je opet uspjeo da me navede na makar malu, a opet pricu o sebi. Navesti ce me da se izblebecem kad tad.
" Ne pripadate ovdje Bjanka, ispricajte mi istinu ostace izmedju nas "
" Sva istina vam pise "
" Nevjerujem u nju "

Slegla sam ramenima, skrivajuci se iza ravnodusnosti, a unutrasnja tjeskoba je rasla, pomalo jer znam da necemo nastaviti razgovor, pomalo zato jer se bojim da ce izvuci istinu, a pomalo zato jer cu opet sjediti sama, ma u sustini to i jeste najbolje drustvo.

* * *

Kada bi nekom ispricala pricu, vjerujem da bi slusaoc bez razmisljanja ukazao prstom na jedinog moguceg krivca.
Kakva greska, pomislih, gledajuci Aleksu pazljivo sa strahom da ga ne povrijedim.
Najveci neprijatelj sam bila sama sebi, a bilo ko drugi bio bi jednostavno zrtva nepravednog zatvaranja ociju.
Shvatila sam da ljudi postupaju razlicito i najveca greska u zivotu je polaziti od sebe.
Svako se bori na drugaciji nacin, na onaj na koji zna, svako je izrodjen od razlicitih roditelja, jer da nije tako ne bi bili razliciti.
A ljubav je svima opravdanje. I ona zaista i jeste jedino moguce opravdanje.

" Zasto se cudis Aleksa ? Pa uvijek cu ti biti prijatelj "

Cekajuci da kaze bilo sta, prvi put u zivotu ugledah kako place.

" Izgubio sam ono sto sam najvise zelio da zadrzim, a nisam znao kako "
" Tesko je zadrzati Aleksa, nesto sto nikada nije ni bilo tvoje "

* * *


Bjanka kazi mi nesto, ali iskreno hoces ? " pitala me je Belma sa skrivenom tugom i strijepnjom u ocima, dok smo stajale na ulici Sarajeva. Duboko sam udahnula zrak koji toliko volim, skupljajuci snage da odgovorim na nepoznato pitanje.
" Ma hocu, zasto ti ne bi odgovorila..."
" Da li zena osjeti kada je muskarac vara ? Mislim ne mislim da mene Vedran vara, nego pitam, samo mi je interesantno, imam drugaricu koja sumnja..."
Sta da joj kazem, znam da pita zbog sebe a ne zbog drugarice, da li da je slazem i umirim sa rijecima " ne osjeti , kako ce osjetiti " ili da joj kazem istinu ?
" A zasto bas mene to pitas ? " odgovorih joj sa pitanjem.
" Zato sto mislim da ti to znas, i ne samo to, nekako tebi vjerujem sta god da kazes, jednostavno takva si..."

" Osjeti Belma, naravno da osjeti " odgovorila sam svjesna da je ranjavam, ne zato sto zelim to, nego zato sto bi bilo suvise da joj ne kazem istinu. Mnozi li se izdaja ? Ako izdas covjeka jednom, nije li besmisleno truditi se da to ne uradis drugi put ? Ma nije besmisleno, ovako ce imati sansu da se bori na vrijeme. Pogledala sam je cutala je, ocito sabirajuci svoje misli koje sam sa lakocom mogla da joj prepricam.


" Veceras morate da dodjete ti i Aleksa sa malim, Vedranu je rodjendan, e da i slavimo li Novu Godinu zajedno ? "
" Ne znam Belma da li cemo doci "
" Daj nemoj da me zajebavas, taman smo se naostrili na ove derneke sto idu, bit ce super ne kontam zasto ne bi dosli "

Kad li sam upala u taj zacarani krug prevara ? Kako me nije stid da se pogledam u ogledalu, kako da ispravim nesto sto se ne moze popraviti ? I sada kada bi me neko pitao u koje vrijeme proslosti da se vratim i popravim, da li bi znala gdje je to ?

Vjerovatno onda kada sam prvi put izdala sebe, i ne znam zasto pade mi Hoba na pamet.

* * *

" Gdje si sada ? Sta se desavalo sa tobom ? " odzvoni ponovo Hobino pitanje.

Izgleda na pocetku, pomislih.

Jutarnji tramvaji su zvonili izdaleka, skripeci duz razdrndanih sina, a na pijaci je zamorilo kao u mravinjaku pred kisu, dok su oni koje budi horoz prodavali svoju robu onima koje budi sat, razmisljala sam o tome kako nikada nisam voljela pijace, cak sta vise nervozilo me je sve sto se odvija na njima. Ali ovakvih slicnih jutara sam namjenski ustajala ranije, upravo da bi je posjetila i kupila sve ono sta mislim da ce mi trebati za docek mojih vecernjih gostiju. To nisu prosti gosti, to su moji prijatelji, na koje sama pomisao izvuce sirok osmjeh, srce ispuni toplinom a zivot ucini tako punocjenim.

Cime li sam zasluzila njihovu nesebicnu ljubav, cime li sam zasluzila da mi se raduju, ne znam.
Ali unaprijed znam da ce Nela ciknuti od srece, Maca progundjati sto svaki put krijem tacan datum dolaska, Belma prosaputati kako je bilo krajnje vrijeme, Ivana spremiti pregrst svjezih prica iz svog zivota, Edo se zacuditi kako opet nije cuo od komsija da sam stigla sinoc, Ceca otrcati kod frizera kako bi joj hvalili frizuru...ali niko nece izmisliti niti jedan jedini razlog da se to vece ne pojavi kod mene na iznenadnom sjelu, kako bi zalili jos jedan od mojih dolazaka u Sarajevo.

" Smijes se od ranog jutra " rece prodavac praziluka, ocito loveci neki odbjegli smjesak sa moga lica.
" Aha " odgovorih.
" Ti si neka sretna djevojka "
Njegove rijeci me nasmijase jos vise, toliko da sam cula samu sebe kako se grleno kikocem i ja zastadoh pored njegove tezge.
" Hvala vam za to djevojka " Podigao je jednu obrvu, kao da se cudi zasto se zahvaljujem, a onda se posvetio trpanju praziluka u kesu.
" Samo se sretni ljudi smiju ovako rano " dodade stavljajuci kesu na vagu.
" I jesam sretna " odgovorih iskreno.
" Ma mladost brate, tako i moja kcerka, samo se smije, ko' kad nema problema, lahuri vjetric u glavi, ma neka tako i treba "
" Koliko vam kcerka ima godina ? " upitah.
" Eto tolika ko' ti " rece dodavajuci mi kesu.
" Veliku kcerku imate bogami " nastavih placajuci kupljeno.
" Dogodine na fakultet, studiras li ti ? "
" Pa kupih ja praziluk zbog onog " djevojka ", a uopste mi nije trebao, nemorate vise da me sarmirate smanjujuci mi godine" rekoh mu namigujuci i istovremeno kontajuci koji ce mi praziluk, kad nemogu da ga smislim.

Izvukla sam se iz pijacne gungulice, sa namjerom da kupim i novine, Boze vidi, ova ribarnica je jos uvijek tu na uglu pomislih, sjecam se da sam kao dijete mrzila taj miris, svaki put kada je Mama svracala u nju po pastrmku, postavljala sam milion puta pitanje da li i ja moram da udjem unutra.
" Bjanka, pa neces valjda da te udari tramvaj " odgovarala je cini mi se uvijek isto, a meni je tramvaj djelovao kao bolja varijanta od buljavih ociju riba, a tek smrad...Opet se nasmijah kupujuci novine. Lijepo jutro, rekose mi da sam djevojka, veceras docekujem prijatelje, kupih viska praziluk ali ne bitno, ribarnica je jos uvijek na uglu, cavrljala sam sama sa sobom, gledajuci jezgro grada, tvorac ciji je cini mi se nasao njegove obrise i konture u mojoj glavi, vjerovatno me zato i dodiruje svaki njegov kut. A mozda zato sto me ovaj grad razumije, pa cak i ono sto mu ne ispricam pamti, imam osjecaj kao da prodire u mene i razgleda me iznutra, kao da mi zaviruje u sifarnik gena. Kao da mi cita misli i sve ono sto je prije misli.
Nudi mi slike koje pamtim i sanjam, slike koje zivim, mirise na djetinjstvo i lahuri vjetric u glavi, kao sto rece prodavac praziluka.

Volim taj osjecaj, i kako ga opisati osim kao malu nemirnu struju, koja podrhtava i golica moju postavu, cim zakrocim i udahnem poznati vazduh zasicen mirisima proslosti, iako danas cvrsto znam da se neke stvari nikada nece ponoviti a patnje sto je to tako ravne su sladosrcu. I sve mi nedostaje dok odsustvujem. A preveliki primamljivi svijet po ko zna koji put postade nerazumljiv za moje srce, haotican, bucan, intenzivno srecno-nesrecan, neizbjezan, a ovdje su bili moj zivot danas i sutra i moja smrt prekosutra.
Svijet postoji na zalost, a na srecu samo zato da bi znali gdje nam je dom.

Dvijehiljadepeta godina, cuj dvijehiljadepeta godina! Sjecam se vremena svojih povrsnih razmisljanja sa kraja osamdesetih, rastrzanih izmedju pubertetskih ljubavi, interesovanja, skole, spoznaje samozadovoljavanja, ociju uprtih u buducnost koja je u mojoj glavi mogla biti samo preidealizovana i svijetla, cekalo me je prekrasno, i u mislima sam kroz sve prolazila sa lakocom. Sve i jeste bilo lako, osim naviknuti se pisati godinu u datumu, taj prelaz na devedesete bio mi je mucan i u uglu na vrhu papira olovka je letila da napise " osam..." cak i nekolilo mjeseci nakon sto je devetka bila neosporna.
A koliko sam od tada razdaljina presla i davno zaboravila na tu sitnicu, da bi shvatila da razdaljine nemaju tezinu, tezak je samo prvi korak.

U svakom pocetku postoji samo jedna nebulozna tajna - kakav ce biti kraj. Ili makar gdje je pocetak tog kraja kojim se okoncava nacelo. Budalastina ! A znam da o tome nisam mislila samo ja.
Slijepe ulice nam se u zivotu nadmeno serviraju kao veliki labirinti i mi po gluposti svojoj vrsljamo kroz njih, gubeci se i nalazeci zbog nametljivih misli da samo kukavice udare po rikvercu u prva tri koraka.

Ali to je dobro, jer jednog dana se osvjestis i priustis sebi samo siroke drumove uma.

Opet se nasmijah, zaboravljajuci na roj misli koje me vjecito okupljaju i pogledah u novine koje sam kupila " dvijehiljadepeta " pisalo je u uglu.
" Mama koliko ti imas godina ? " pitala sam je nekad.
" Trideset ljubavi "
" A kada cu ja imati toliko ? "
" Dvijehiljadepete zlato "
" E! Pa to nece biti nikad !"
" Hoce vrlo brzo, neces stici ni da se okrenes "
" Ma Mama tada ce sigurno biti kraj svijeta "
" To je tek pocetak sine "
Nasmijala se, kao i uvijek kada bi razgovarala samnom, mozda bas zato se i ja uvijek osmjehujem svom djetetu.

Smotah novine i ubacih ih u kesu, spustajuci marku na trafiku i uputih se u jutro od kojeg ce biti svjeziji dan.
Lijepo je biti u godinama sigurnosti u sebe. Godinama u kojima znas da si prebolio nemire, i da vise ne postoji akt od kojeg mogu da ti se zatresu noge.

" Bjanka ! Bjankaaa !? " povika neko, i ja osporih sama sebe, trudeci se da umirim koljena koja zadrhtase i neuspjesno zadrzim u rukama kese kupljene na pijaci.
Postoje glasovi koji se nikada ne zaboravljaju, postoje oci koje nikada ne ugasnu, postoje mirisi koji ti nedaju da ih zaboravis, postoje gradovi u kojima ih susreces i postoji srce koje drukarski buba bas onda kada mislis da si sa njim potpisala pakt.
Trepnuh prije nego se okrenuh i izgovorih " Hoba ? "



Nesto kasnije, sjedila sam u omiljenoj kafanici, cekajuci da se iskupi cijelo drustvo iz spiska pozvanih ljubavi.
Svojim glasnim ulascima kroz vrata milog prostora, uznemirili su par sredovjecnih ljudi koji su zeljeli u miru da popiju jutarnju kafu.
Poslije kise poljubaca, uzvika, podvika, smijeha, srece i zagrljaja, objasnjavanja nacina na koji je svako pojedinacno zbrisao sa posla, Nela upita sta je razlog prevremenog skupa.

" Hoba ce doci veceras na dernek " odgovorih i sama ne vjerujuci.
" A zaaato tebi praziluk viri iz dzepova " nasmija se Maca.
" Vidi stvarno ! Kada se rasuo iz kese nisam ni registrovala gdje ga trpam " odgovorih ispunjeno sretno, sto ce u ovom pocetku pocetka ponovo svi ljudi mozaika moje srece biti na okupu.

Zivot nije linija, jer da jeste ljudi bi se sudarali kada im se nametne mogucnost da se vrate nazad.
Zivot je krug u kojem se svi vrtimo, i suludo je u njemu traziti pocetak i kraj, budale ce pljunuti i prekinuti ga izlazeci iz njega, a ja cu ostati sve dok imam vremena jos malo da se provrtim.

" Haj necemo ni ic' na poso danas " rece Maca.
" Ma ja jebo poso " doda Nela.
" Sta si to kupila u kesama, da odma spremamo ? " ukljuci se Belma.
" E jebo te praziluk, meni se povraca od njega " Edo slozi facu.
" Daj nemojte me zajebavat', htjela sam na frizuru da odem kada se Bjanka javila " standardno ce Ceca.
" Dobra ti je ba , jesi to na roletni spavala ? " kaza Ivana tipkajuci poruku kolegici na poslu, da je pokrije jer danas se vise vracati nece.

A ja ih obgrlih pogledom, misleci kako je prosto nemoguce cuvati u sebi ljubav prema ljudima koji te i cine onim sto jesi.

Gdje je ? Gdje je ? Ne mogu da pronadjem. Trcala sam iz prostorije u prostoriju, trazeci izgubljeno. Brzo otvarala fioke, koje su padale na pod, pretresala po njima, razbacujuci ostalu sadrzinu svuda okolo. Prelazila dlanovima po povrsini komoda, nadajuci se da ce prsti naletjeti na ono sto trazim. Podvlacila se pod krevete, izvrtala tasne, po ko zna koji put vracajuci ruku na korijen vrata da provjerim da li je tu. Uzalud. Iznemoglost i slabost od unutrasnje tjeskobe narasle zbog pomisli o gubitku. Klekla sam na pod, od nevjerice i iznenadne pustahije...

* * *

Ne uziva, dosadno mu je, pomislih krajickom oka virkajuci Aleksu. Dok sam se ja divila ludorijama i nastranostima kubista, fovista i nadrealista, prosto upijala pretjeranost stilova, usplahireno gledajuci u svako platno koje se nesebicno nudilo mnostvu ociju mnoga koja ne umiju cak ni da cijene to u sta gledaju.
Njegov izraz dosade na licu, natjerao me da pomislim, kako je za njega ovo kulturno hodocasce visak koji mu je nametnut protiv njegove volje. Znala sam da mrzi divljenje moje izazvano bilo cim drugim sto ne bi imalo veze sa njim.
Tako smo razliciti pomislih, mozda ova ideja o zajednickom putu i nije bila pravilan izbor ? Ma jeste, samo mi treba vremena da ga privolim da se zainteresuje za moj svijet. A kako to uraditi nego tako sto ces pokazati potpuno interesovanje za njegov.

" Dosadno ti je vidim, ako hoces mozemo da idemo gdje ti zelis " progovorih.
" Znas ti gdje ja najvise volim da budem " rece podvlaceci mi ruku pod suknju i ja instinktivno skupih noge u koljenima, izvlaceci rukom njegovu. Okrecuci se da vidim, da li je iko od bezazlenih posmatraca vidjeo ono po sta nije dosao na ovo mjesto.
" Sta se izvlacis ? ! Kada bi ovi papci koji gledaju tvoju guzicu, znali koliko je nezainteresovana za ono zbog cega i privlaci poglede, ne bi blenuli u nju slinavo "
" Aleksa papci su dosli da gledaju slike, a ne moju guzicu "
" E onda su fakat papci " kaza ironicno.

Entuzijazam u kojem sam se zavaravala da je ipak moguce pokrenuti ga da proviri malo dublje i dalje od guzice i povrsine tacnije u dusu njegove zene, splasnuo je trenutacno, ali za mene to nije bio povod da se zaustavim.

" Aleksa nismo dzaba presli ovoliki put, mora da postoji nesto u ovom gradu sto bi ti zelio da vidis. Predlozi bilo sta, ja bi voljela da vidim isto sto ti zelis "
A u sustini zeljela sam da provedemo vrijeme zajedno, kako bi nam opet dala sansu da se prisjetimo, zbog cega smo ono nekada davno odlucili da budemo zajedno. Nije valjda seks bio jedini razlog ? Bilo je nesto i prije njega. U biti krenulo je nizbrdo bas kada smo i zapoceli sa seksom.
Mozda sam naivno zeljela da se opet udvaramo jedno drugom, da se ponovo upoznajemo kao da smo se juce sreli, zaboravljajuci sve ono sto je nemoguce zaboraviti, ali opet izvodljivo samo ako zelis.

" E ako bi voljela, hajmo onda u sobu da ti pokazem sta zelim da vidim "
Divno i bahato, pomislih. A uvertira ? Da li je ostalo u njemu imalo romantike ? Ako i dalje zeli samo buzdovanski da strpa svoju zenu u krevet, mogli smo da optrcimo istu ovu kilometrazu oko svoje kuce.
Svakako se ne bi pomakli sa mjesta.
Mogla bi sebi olaksati, odglumiti i ispuniti njegovu zelju, ali zivot je pokazao da nema srece ako nije obostrano.
Bjanka daj sebi sansu da ga zavolis, pozelis, daj jer jedino tako ce ovaj zivot imati smisla i za tebe.

" To si vidjeo mnogo puta, zar te ne interesuje da vidis ono sto nisi ? "
" Koje, mislis na jos neki muzej ? " opet mu dosada izbi na licu.

Ma jok konju ! Pozelih da mu kazem, ali se uzdrzah. Uzdrzah se i od objasnjenja, jer uz njih sve bi izgubilo smisao namjene.

" Imas lijepo tijelo, sada se nekako posebno zaoblilo, ne hoda mi se po muzejima pored njega, hajd' da se prcimo " rece i sprzi u meni jos jedan atom dobrovolje.
Odjednom za sebe spoznah da je u nasoj vezi u stvari moja ljepota bila i moj najveci neprijatelj. Nikada mu nije dala da zaviri unutra, da se zainteresuje ima li tamo nesto, sama po sebi bila mu je vise nego dovoljna, a sve ostalo visak.

Spopadose me misli od kojih bjezim, koje se ucim da zaboravljam, uplivase same po sebi tamo gdje uvijek i jesu, ovaj put samo da nadglasaju to sto trenutno izgovaram ili cujem.

" Mislio sam da si lijepa i njezna, dok nisi progovorila i dotakla me, a onda sam shvatio da si nestvarna. Jel tebi cudno kada si svjesna da dodirujes snove ? Ja sam svjestan. Hocu da zivim onim cime zivis, hocu da znam sta te interesuje, hocu da volim ono sta volis, hocu da mrzim ono sto mrzis, hocu da budem ti samo da bi znao sta mislis... " poljubi mi dlan, ljubavnicki s postovanjem i tuzno.
I kako onda da mu se ne das, kako da mu ne das svaki svoj atom, i ne bitno da li laze ili ne, daje ti da bi dala.
Po ko zna koji put pozelih da je samo on pored mene u ovom gradu. Po ko zna koji put se sjetih da nije. I sve posta uzaludno i besmisleno i misli koje mislim i zivot koji zivim.
Pogledala sam dlan, kao da trazim zig na njemu i zacudila se sto nista ne vidim, kada znam da je tu. Tu i nece mi dati da spavam mirno i bez zalosti, pamticu kada vise ne budem imala sta da pamtim, a zaboraviti necu ni kada sve zaboravim.

" Ostavi me na miru vise " izgovorih glasno, ostavi da se ugasim, da otupim vise, i nastavim tamo kuda sam odlucila da cu ici.
" Kome ti to Bjanka ? " zabezeknu se Aleksa.
" Ha ? "
" Jebo mater ako ti nisi pukla ! "
" Ostavi me onda ti makar " rekoh prapocetku nistavila.
" Ti si gladna od hodanja, hajmo na veceru " predlozi ignorisuci situaciju.


" Sta ces naruciti ? " upita kasnije Aleksa blejeci u meni.
" Rakove u mlijeku sa podvezicama " odgovorih odsutno.
Nasmijao se iskreno od srca, lupajuci se po prsima i ja pomislih mozda zaista imamo sanse.


* * *

Gdje je ? Gdje je jedino ono sto mogu da dotaknem a tvoje je ? Pomislih klececi na podu. Koliko vremena je proslo ? Neizracunljivo mnogo ? Vise ? Da li je moguce da mi je dovoljno samo da dotaknem i povjerujem da je zaista nekada postojalo. Spustila sam glavu na pod, od nevjerice i gubitka zgrcio mi se stomak. Samo kada bi pronasla, cini mi se da bi mi bilo lakse.
I onda se zasjaji nesto na podu, najvecim sjajem koji zasljepljuje. Pruzila sam ruku polako da mi ne utekne opet negdje i stisla u saku medaljon koji vraca u zivot. Tu si, tu si, pomislih ljubeci ga, a ja sam mislila da sam te izgubila negdje.

Odahnuh od olaksanja i povratka dokaza, da je ipak nekada postojalo.

" Sta radis tu na podu ? " upita Aleksa

Lagano klizim niz liticu, prema smrti koju sam sama izabrala, pomislih.

" Razbacujem grah " odgovorih krijuci ljubav u saci.

Danas ne vjerujem u sudbinu. Ne vjerujem u uljuljkivanje sopstvene nesigurnosti sistemom vjerovanja koji ti kaze " ne brini ovo mozda i jeste tvoj zivot, ali ga ti ne kontrolises, sve je vec unaprijed organizovano " ,to mi je isto kao da mi neko kaze jebi se !
Vjerujem da je u sve u zivotu pitanje kompozicije slucajnosti i tvog izbora, zar to nije malo opakije od sudbine ? Svakoj shizi neko da zivot u ruke, i onda ona bira i sve to lijepo komponuje ...sudbina je samo jeftin izgovor.


* * *

Voljela bi, da sam dok je lift promicao spratovima, osjetila da ce se dogoditi nesto vazno, da ce moj zivot skrenuti u potpuno neocekivanom pravcu, u onom koji bi bio divan za mene, pravcu koji bi se sam nametnuo i ne bi mi ostavio sanse da biram. Ali nisam. Znala sam sta sam odabrala i sada idem da se oprostim.


" Znas, kada sam dolazio, znao sam da neces poci za mnom, ali eto ostavljao sam prostora da se to mozda i moze desiti ", rece ne gledajuci me, prelazeci odsutno prstima po dugmicima sa brojem spratova.

" Nisam znala da si odlucio da dodjes kako bi me odveo negdje " odgovorih spustenog pogleda.
" Znala si, ne lazi "
" Jesam u pravu si "
" Zasto onda ? Zasto kada znas da dalje nema ? Nije ti zao ? Nije ti tesko da znas kako mozemo biti... a neces. Ne mislis da ces zaliti zbog toga nekad ? "

Nemoj me iskusavati, pomislih, nemoj mi ceprkati po onom u sta ni sama ne smijem da zavirim, nemoj mi testirati volju i snagu jer su tako tanane.
" Ne mislim da cu zaliti " rekoh skoro necujno, unaprijed osjecajuci zalost.
" Cijenim, ali samo ako je iskreno "


Bila sam mu zahvalna sto ne trazi da navedem razloge. Musko je, mozda ih nikada ne bi ni shvatio, ma ja ih svakako ne bi ni navodila, sasjekla bi na drugi nacin. Mozda bahato, mozda grubo, ali sigurno plodotvorno. Dobro je sto nas je postedio toga.
Ovako cemo imati sansu da se pozdravimo.

Licemjeras kujo skrta. Licemjeras izigravajuci zrtvu u sebi. Znas ti vrlo dobro kako se presjeca nesto za uvijek.
A ovo sto radis daleko je od toga. Ovim ces ga rasplamsati jos vise.
Lijepo i zenski upakovano, koja ce tek tako pustiti da ode ono sto voli ?

Kada ljubav porobi, postoji strah od gubitka. Jos kada se taj gubitak nagovijesti izrecenom spremnoscu za rastanak, muskarac postaje slab, sto je slabiji vise zeli da te zadrzi. Licemjerko ubijas dvije muhe, pomislih prije nego je poceo divljacki da me ljubi, onako kako se to radi samo kada mislis da ljubis posljednji put u zivotu.

Nema ljubavi bez osjecaja straha da ces je izgubiti. Da li je to opravdanje za to sto je stavljamo na provjeru ?

* * *

" Mrrr vidi ono dvoje sto se lepo ljube, njam, njam ..." rece Ena oblizujuci se, i frcajuci ocima u pravcu dvoje mladih.
" Ovi se garant rastaju " promrmljah kroz parce keksa.
" Sto bre ? "
" Od kud znam sto, ali tako mi djeluju, tako se ljubis samo kada se rastajes "
" Eh ? Uuuu covece, pa pojebati cese ovde na sred baste "
" Ma nece ovdje bas, kad prigusti snac' cese ne sekiraj se "
" Uh vidi je, sve mi ti znas, jeste tako i vi leba ti ? "
" Mrs aspido ! " zakikotasmo se u slast obadvije.
" Da mi je da se ljubim sada, pa makar se i rastajala "
" Pa imas kuci muza pa se ljubite "
" Sa onim antiseksom da se ljubim ?!?! "
" Nadji onda svalera "
" To ti je dobra ideja, a gde ? "
" U guzici "
" Pa reci gde, kad me vec kvaris uradi to valjano "
" Nemoj me peglat'Ena, nadji svalera ili oporavi odnose sa Borisom "
" Sa njim da oporavim ? Da li si ti normalna ? "
" Nekad si ga obozavala. Jebote fakat se zene odusevljavaju nicim i jos se kasnije udaju za to nista "
" Glupace bre ! "
" E sad mi je lakse sto znam do cega je "
" Pa slusaj stvari treba nazivati svojim imenima "
" Stvarno sta ces sa Borisom ? "
" Pa ako cemo se lagati ziveti cemo i dalje zajedno "
" A ako se necete lagati ? "
" Pa prvo bi ga dobro umlatila necim, a onda bi mu rekla da mrzim da se seksam sa njim "
" Pa zar mu nisi to vec rekla ? "
" Rekla sam da me boli kicma pa ne mogu "
" Cuj kicma, zar nije glava inace u obrtu ? "
" Ma providno to bre "
" Tacno bas providno. Kicma je pun pogodak. A sto neces da spavate ? "
" Pa ne privlaci me, ogadio mi se u nekim stvarima, u nekim recima, postupcima, jednostavno nemam zelje, bezim po krevetu "
" Da malo im treba da nam se ogade "
" Ma ostaviti cu ga ha ? "
" Mha "
" Sta si rekla ? "

* * *

Zatvarajuci vrata za sobom, pokusala sam da cujem Aleksu sta govori. Mumljao je o tome kako sam dosla prekasno, a ja pomislih dobro sam ikako. Naslonila se na zid, sklopila oci, prizivajuci slike u zelji da ih odagnam, jos maloprije stvarne a sada skoro izmisljene. A nestvarno je u sustini to kako neka tijela mogu da odgovaraju jedno drugom, nestvarno je kako se pronadju medj' milion inih, nestvarno je kada se upletu, a stvarni su trnci koji te prozimaju cak i kada se samo sjecas, stvarna je i navala krvi koja boji obraze. Nesvjestica od koje ne mozes da dodjes sebi.


" Gdje si bila ?!?!! " proderao se Aleksa tresuci me za ramena, dok su meni pred ocima jos uvijek titrala gola tijela, u usima odjekivali uzdasi, krv jurisala muteci realnost.
Odsutno sam ga gledala, poluotvorenih usta i ne pokusavajuci da ucvrstim tijelo koje se opusteno cimalo ispod njegovih ruku.

" Gdje si bila do sada ??!!! " protresao me je jos grublje i ruke moje zamlatarase a glava se izmrda kao da je marionetina.
" Karala se ..." rekoh gledajuci tupo "...ali necu vise "
" Lazes !!! Prestani da me zajebavas i kazi gdje si bila "

Izvukla sam se iz njegovog stiska, otisla do kupatila i polako zatvorila vrata za sobom.
Po ko zna koji put, istina je prihvacena kao najveca moguca laz, izgleda da se neke stvari nikada ne mijenjaju, pomislih skidajuci bluzu preko glave i pustajuci da sumi voda u kadi.

Pred svaku Novu Godinu razmisljanja o slicnom.
Kao pravilo presabiranja sta se desilo u onoj sto prolazi, sta moze donijeti ova sto dolazi.

Nekada euforicno ludilo, u iscekivanju carobnog cuda, pripremama proslave, odabiru drustva, muzike, mjesta ili putovanja. A odabir novogodisnje haljine u paketu sa cipelicama bio je poseban ritual, koji je trajao danima. Kasnije se smanjio na sate, a sati u trenutacni impulsivni izbor prilikom ravnodusnog otvaranja ormana.

Osjecaj da je Nova Godina nesto treperavo carobno i bajkovito, udaljavao se onom prostom brzinom, kojom su se gomilale misli da je taj dan, u sustini obican kao i svaki drugi, ne donosi nista osim pustog umora, razocarenja od nedostatka carobnog stapica, brzinom prostom kojom sam se udaljavala od godina koje danas sa sjetom, ljubavlju, smijeskom i pomalo tuge nazivam djetinjstvo.

Pa cak i deset sekundi do dvanaest, nekih Novogodisnjih veceri, znala sam da se uhvatim u razmisljanjima, kako mi je svejedno i da nezainteresovano stojim sa casom u ruci, cekajuci da zazvekece zajedno sa svim ostalim odsutnim casama. Primajuci bezbroj toplih, hladnih, ravnodusnih poljubaca sa slicnim takvim zagrljajima, blicala je misao " e neka je vala i ova prosla " Kasnije ta misao nije samo blicala, nego je bivala postojana pratilja, svakog prednovogodisnjeg tandrljanja.

Taj jedan prelomni dan, nece izmjeniti nista, znalo se cvrsto, pomalo podrugljivo.
Kako je samo smijesna ova Nova Godina, pomislila sam na proslavi jedne od njih, smijesna i besmislena, skoro nepotrebna, dosadno predvidiva, kitnjasto dokurcena. A ljudi opet neki zure, kupuju poklone, eto i ja sam u toj masi, daleko mirnija, tu cisto zato jer je takav red, zato da bi obradovala nekog, motajuci nesto u sareni papir. Bez one tipicne uzurbanosti, usplahirenosti i nemira, kojoj sam se podsmjevala, a u sebi zeljela da osjetim isto.

Ne znam pobrkale su mi se danas sve te godine, i ne mogu tacno da se sjetim, kojih je bilo vise, onih carobnih ili drugih ispraznih, u sustini nije ni bitno, jer one nikada nisu bile vezane za okolnosti kakve god one da su bile, nego uvijek samo za stanje duse, koje i jeste jedino to sto je dopustalo caroliji da vlada ili naprotiv nije joj davalo sanse.

Steta, jer zao mi je svake bezcarolijske misli, svake u kojoj si nisam davala nade. Svake u kojoj sam mislila da mi Nova Godina ne moze donijeti nista ljepse, osim supljeg iscekivanja niceg.

Snovi zive samo onda kada ih zelis, i ne bitno je to sto se iz godine u godinu jedan za drugim ruse, bitno je to da li i dalje jos uvijek nesto zelimo, jer nedostatak snova je nedostatak carolije. Uvijek treba zeljeti i sanjati, uvijek, pa cak i onda kada mislimo da je sve odsanjano.

I dok umorni od jurenja za snovima koji izmicu kao leptir kojeg zelis da uhvatis, spustamo ruke potisteno razocarano, bez nade da ce ikada mozda sam sletjeti na nas, mi u sustini umiremo.
A sreca je, a i san je mozda kada se on ponovo vraca da nam zalepeta krilima pred nosom, izazivajuci da ponovo pruzimo ruku.
E to je zivot.

Sve dok je covjek ziv, duhom pogotovo, on ce na ovaj ili onaj nacin, tragati za onim sto mu pruza srecu. Ali tragati ne znaci nuzno i naci. Osnova srece je obilje zivota a obilje zivota je nesto stvarno.

Radost, ljubav, srecu, tugu kao i sve ostalo, treba ljubiti u letu, i biti ispunjen zbog toga, sto si imao sanse i prilike da dozivis sve. A nista nije postojano i nista nije trajno, bitno je samo da se vrti i sve dok se vrti imamo povoda za caroliju.

Kada to spoznas prestaju strijepnje, pocinjemo da zivimo u svakom iskustvu, bilo ono bolno ili radosno, da zivimo zahvalni za svaki trenutak, da zivimo punim dahom.
Sreca nije nekakav nejasan san, u to sam sada sasvim sigurna. Nesreca je biti nezainteresovani posmatrac na banketu zivota.

Ko zeli da umre nakon neprozivljenog zivota, u stvari nije ni zivjeo nikada.

U ovoj Novoj Godini, zelim Vam, da ne zivite u strahu da ce te pasti, nego da se nosite sa svim brigama, nevoljama, srecama, tugama, ljubavima i ne ljubavima onako kako to i zasluzujete, ljudski i zivotno. Cuvajuci radoznalost, hrabro kusajuci sve sto vam se nudi ili otima.

Zelim Vam ideje, uzbudjenje razuma, trijumf razumjevanja, prodoran uvid, ostar sluh, nova otkrica, nova razocarenja, nove pobjede i stare gubitke. Zelim Vam moc stvaranja. Zelim Vam da unosite sunce u zivot drugih, jer tako ga i od sebe necete moci otkloniti.
Zelim Vam da se ne opterecujete suvisnim, jer sreca je nesto tako krhko i lijepo poput neke osjetljive biljke, koja pocinje da vene i od same pomisli o njoj.


A najvece svakako imate, a to je radost postojanja. To je ona carolija, koja traje i za koju u ludosti pomislimo da smo je izgubili.

Opet se radujem petardama, zveketu casa, zamoru glasova, sarenim paketicima, zelenim jelkama, smijehu djece, ismijavanju nad nepotrebno-potrebnim pokloncicima, prolivanju vina po predivnoj haljini.
Opet se radujem danu, koji nije presabiranje racuna i planiranje buducnosti, vec prosti kitnjasti predah u ovom vrtlogu svega i svacega.

Sretna Vam Nova Carolija

Nema nista vece od ljubavi, i nista gore od izdajnickog osmjeha.
A u sustini nema nista gore od izdajnickog osmijeha koji sama saljes.
Mislila sam gledajuci Aleksu. Do juce neizostavni dio moga zivota, danas iritirajuci visak, kojem najradje predlazem da legne i odmori kada dodje u kucu, vjerovatno da ga ne bi susretala hodnicima rastimovanog doma.
Zatecenost neka, od tuge i sazaljenja. Zasto li ga zalim ? Zato jer mu u dubini sebe pripisujem titulu pogresnog zivotnog izbora ? Kako bi reagovao kada bi mu rekla ? Tesko je cuti da si pogresan za nekoga sa kim zivis.

" Nekada mi se cini da ti je krivo sto si se udala za mene ? " prozbori gotovo tuzno, skoro iskreno, za malo gorko intuitivno, mazohisticki zeljno da cuje ono sto se osjeti u zraku.

Da ga nisam izdala, mozda mi ne bi bilo bolno reci da mu se pravilno cini.
Sazaljenje zna da pomuti um, a u korak sa osjecajem krivice cini konfuznom realnost. Gdje je pocetak ove tuge, a gdje kraj ?
Na kojem mjestu smo prestali da razgovaramo iz ljubavi ? Sta je ono sto nam nije dalo sansu ? U sta se izlila prva otalozena uvreda ? U drugu, trecu, u bezbroj njih. Vise se i ne sjecam koja je najvise cijepala i parala, vise se i ne sjecam koja najvise boli, jer je prestalo, tupa ravnodusnost je jaca od kraja i slabija od sazaljenja.

Cinjenica da Aleksa i ja nemamo kuda dalje da idemo zajedno, uopste nije oznacavala da smo zaista negdje stigli.
Ostalo je nesto nedovrseno, za mene nepoznato, nesto sto je jos moralo da se desi. Osjecam to.

Zasto me pita ? Da li je moguce da se zaista zapitao ? Koga krivi, mene ili sebe ? Vjerovatno mene. Nestrpljiv je da cuje.
Kolebanje. Da li da mu kazem istinu ? Da li da mu kazem da mi je zaista krivo sto pogresno odabrah i da dalje necemo zajedno pod ruku ? Kada to reci nego danas, kada je moja Ljubav dosla po mene.


Ne, on je moj muz, i ne zasluzuje brze odgovore bilo kakvi bili, zasluzuje sve ono kako bi i sama zeljela da se odnosi prema meni.
Ljudi se mijenjaju, ko bi to mogao znati bolje nego ja. Mozda se i on mijenja, dadoh sansu okolnostima da budu jedine te koje su surove i koje je tesko promijeniti, a ljudi se mijenjaju...
Nista mome djetetu nece oteti oca. Jedina postojana misao, koja se nikada nije kolebala. A mozda to i nije samo prosta misao, nego borba protiv poraza, koji ni jedna zena majka ne zeli da prizna. Ne zeli da ozvuci, da je njeno cedo poteklo iz pogresnog sjemena. Bezgranicna ljubav eruptira preko svih ostalih neposlaganih emocija u mom srcu, satjera ih na jedno mjesto i jednostavno nastavi da vlada.

" Da mi je bilo krivo, ja se nikada ne bi udala za tebe " rekoh odlucno, znajuci sta sam uradila, znajuci da sam danas izdala sebe i jos nekoga, ma sve nas i izdala bi cijeli svijet. I sve da do kraja zivota ne znam gdje sam i kuda idem, sve da me nikada nema u zivotu, postojati cu dok nosim onu ljubav u koju nikada nece biti sumnje. Onu koja je nametljivi savjetnik jaci od sazaljenja, od tuge, ona te vuce za ruku onako kako to moje dijete radi sada. I tu nema vaganja, postoji jace od jaceg, voljenije od voljenijeg, bitnije od bitnog.


" Mi imamo najboljeg tatu na svijetu " rekoh djetetu, milujuci Aleksu po licu, iskreno, majcinski, sazaljivo.
I moja njeznost prema njemu, samo je potvrdjivala vjeciti zivotni paradoks : koliko god muskarci misle da prave od zene budalu, ona ce sigurno znati da budala moze biti samo on.

" Spremas se negdje ? " upita.
" Spremam, moram da idem "
" A gdje to ? " ton je bio grublji, taman toliko da bi mi dao podstreka.
" Moram da vodim dijete na jednu izlozbu koju odavno cekam "
Rijec moram upotrijebila sam namjerno, unaprijed znajuci da Aleksu iritira sve sto ja moram, i da ce se obavezno tome usprotiviti.
" Ne mozes da ga vodis ! Odlucio sam danas da ide sa mnom na jedno mjesto ! Samo sam zaboravio da ti kazem " bio je kategorican.

Navlaceci najlon carape, prkosila sam mu rijecima jos par puta, a onda ga pustila da se osjeti pobjednikom.



Silazeci niz ulicu nisam trcala, a trcalo mi se da ga vidim sto prije. A kako trcati kada ides da izdas ?
Mozda jednostavno da skrenem i ne pojavim se ? Nije li to i suvise kukavicki pa cak i za mene ?
Istjerivala sam iz glave, more snova, za koje iako su blizu, znam da se nikada nece ostvariti.
Zasto sam mu dopustila da dodje ? Trenutacna slabost, nemogucnost gospodarenja nad svojim strastima, iako mi sputavanje istih nekada djeluje kao podvig velikosti duha. Nista ne zelimo toliko strasno kao ono sto ne smijemo, kao ono sto smo odlucili da necemo vise zeljeti.




" Lijep je grad u kojem zivis " kroz zagrljaj mi rece, a onda se ispitivacki odmaknu trazeci radost na mome licu.
" Lijep je tek sada, a do juce je bio prazan i siv "
" Lijep je zato jer ti zivis u njemu. "
" Onda i nije toliko lijep "
" Najljepsi je na svijetu. Umro bi da nisam dosao "
" Cini ti se "
" Ne cini, bez tebe nema smisla. Gdje ce mo ? "
" Gdje god zelis. Ako si gladan mozemo na rucak, ili u setnju, svejedno mi je ..."
" Nisam mislio na to...i nisam mislio da ti je svejedno ..."

Precutala sam grcajuci od knedle. Nekada sam mislila da nema nista tuznije od neuzvracene ljubavi, a sada mi se ucinilo da je teze podnositi ljubav koju ti neko pruza. Odjednom pozelih da sam se rodila tek juce, kao cist novi i bijeli list, neisprljan, neiskvaren, nedodirnut. Samo za njega i samo njemu.

Udahnula sam spremajuci igru, u kojoj je lako bilo spasiti sebe od drugih, i nemoguce spasiti od same sebe.

" A jes' dobro ovako " Ena se protezala u kutku zimske baste koja je licila na raj. Cesto smo tamo vodile djecu zimi.
" Aha, obozavam ovo lelemudarenje. Haj guli te sipke, da damo djeci "
" Sta ti je to sipak ? "
" Pa ono sto si ponjela u kesi "
" Pa to je nar ! "
" Sipak bolan, isto ti je to "
" Cuj sipak, svasta ! " pocela je da se smije.
Volim kada se smije, i obozavam vrijeme koje provodimo zajedno. Uvijek je tako spontano, nenametljivo i prirodno.
Sestrinski ispunjeno, prepuno smijeha, suza, istina i lazi. Opustajuce mozda zbog prelivanja iz supljeg u prazno.
A mozda zbog sigurnosti da neke ljubavi nikada ne prolaze.

" Gle ove sto se natakla na stikle bre i nabada po basti ! Slomiti ce se " rece gledajuci u curu koja se lomatala nespretno polusavijena, isturene guzice, neorganizovanih ruku, balansirajuci u pokusaju da odoli visini peta, sve uzalud.

" Uh, ova ce dobit' upalu misica garant, ako stigne do kuce uopste " podrzah je, samo da bi nesto rekla.
" Aha. To ti je stikla preko opanka mila moja "
" Ma kako da ne "
" Ne zajebavam te bre, ozbiljno tako mislim "
" Haj guli taj sipak dramoserko "
" Haj ti, ja to mrzim "
" Sto si ih ponjela onda ? "
" Pa da deca jedu vitamine dok trckaraju "
" Nije bilo prakticnije da ponesemo banane ? "
" Isss ! Decooo dodjite evo vam ga sipak ! " proderala se, a onda prasnusmo u smijeh.

Nastavila je mrzovoljno da ih guli, stavljajuci male korice u kesu na krilu, a crvene bobice u plasticnu casu.
Odjednom sam osjetila kako je zaustavila pokrete i dah, spremajuci se da pita.

" Bjanka... "
" Molim ? "
" Kazi mi molim te da neke stvari nisu tacne. Kazi mi da si ih izmislila, samo da bi mene zajebavala ..."
" Nisam " rekoh joj prosto.
" Ti si tako lepa " skoro je sapnula, kao da ne moze da vjeruje, kao da ne moze da uklopi jednu pricu i jedan oblik.
Kao da ne moze da shvati kako ljepota moze da crpi iz prljavstine i gada.
" Znam " odgovorih kroz osmijeh.

Vracanje u sebe, kao poslije glavobolnog vina, slicno je osvjescivanju amnezirane glave, uvijek kroz maglu, nejasno i mutno.
Bez reda, a ipak redom, ako u bilo cemu moze biti reda i pravila.

* * *

Putanja svakodnevnice nije me cinila mirnom. Ni bose noge koje hladi pod u kupatilu, nisu znale koji ce slijedeci korak da naprave. Iako je ona stalozenost u meni zeljela da zna gdje se nalazi.
Uprkos vrtlogu zbivanja, sve je bilo podredjeno praznini. Onoj supljoj i tupoj, nenadoknadivoj, koju moze da ispuni samo par milih ociju.
Vise nece biti skrivanja, ni ocekivanja, ni grize savjesti. Nema mirisnog daha. Samo telefon. Sve se svelo na jebeni usrani telefon. Koji i mrzim i obozavam. U stvari strahopostujem jer i ne znam da li ce ikada zazvoniti, iako zvrnda svakih pet minuta. Oprostila bi sto je pustio da odem, samo kada bi znala da ce pozvati.
Kada bi mogla da progovorim o stvarima koje su zatrpane u meni, da li bi bilo jednostavnije tavoriti sa prazninom ?

Talase zanosnog sjecanja, smjenjivali su vali podrugljivosti prema samoj sebi, opleteni sumnjom u iskrenost rijeci iz usana kojima sam najvise zeljela da vjerujem.
Kako se natjerati da zaboravis ? Kada zaboravljas pamteci svaki tren.

Prosao je samo dan, od kako sam mislila da se moze umrijeti od njeznosti, da bi shvatila kako je u stvari nemoguce zivjeti bez nje.
I svaki put kada zazvoni ono govno, da mi nade do beskraja, da bi me u naredni tren zviznulo o pod. I upadas sve dublje i dublje, a tek je prosao jedan dan.

Da li cu vazda biti podjeljena na onu koja zivi tamo i na onu koja je ovdje ? Ili je to samo danas neki kretenski dan ?


Da sam onda znala da je mozda bolje da se nikada vise ne javi, da li bi iskocila i tad iz kupatila bosonoga kvaseci parket, kako ni jedan jedini zid nebi ometao nas razgovor ?

" Hej jesi me zaboravila ? " upita skoro tuzno.
" Napomeni me ko si, pa cu ti reci " skoro sam pjevala u slusalicu.
" Umrijet cu, a ti me zajebavas "
To se moze desiti samo meni, pomislih, samo ja mogu umrijeti bez tebe.
" Ne zajebavam, samo pokusavam da se sjetim "
" Bjanka crknut cu "
" Neces tu sam "
" Nisi, ti si negdje sad gdje ja nikada nisam ni bio jebote. Jel te muz odma scepao sa vrata ? Sigurno jeste ! Dugo se niste vidjeli. Jel bilo svega onoga sto ja necu prezivjeti ? "
" Nemoj da mislis o stvarima, o kojima ne treba da mislis "
" Znaci bilo je ..."
" Nije bilo "
" Znam da lazes. Bjanka mogu li ja doci tamo ? Nisam bio spreman da ce biti ovoliko tesko. Kako je tebi ? Svejedno ? Sigurno jeste, vidim ti po glasu, pomozi mi molim te "
" Kako ? "
" Pusti me da dodjem "
" Dodji..."
" Jebote sta se ovo desava ...? "

* * *

" Bjan-kaaa, imam bubu u ovom sipku " Ena se vec uznervozila.
" Kakvu bubu ? Zar ti ne rece da je to nar ? "
" Opasnu ! Nije vreme za proveru leksikona !"
" Pa cvokni je "
" Pa kazem ti da je opasna buba, cvokni je ti "
" Mrzi me. I kako znas da je opasna ? "
" Nemoj da me sekiras, spasi me bube "
" Ena, skloni taj sipak iz krila i ustani lijepo, jebla te buba "
" Ne smem, molim te "

Cvoknula sam bubu, brzim potezom, ali mi vrag ne dade mira, pa joj gurnuh one prste pod nos, unezvjereno tresuci njima kao da se buba zadrzala na prstu.
Podvrisnula je ultrazvucno, skocila sa klupe i ludom brzinom istrcala iz baste deruci se, siroko rasirenih ruku.
Trcala sam za njom , podsticuci je da vristi, uzgred govoreci kako buba leti za nama i nasladjujuci se karakterom moje Ene.

Umirila se tek ispred same zgrade baste, a onda zakovrnula ocima i pukla se dlanom u celo.

" U jebo-te, ostavile smo decu samu sa bubom ! "
" Pa haj po njih "
" Ne smem, haj ti, ti si je cvokala "

Nekad mi fali dodatnih dvanaest sati u danu, za onaj mir bez obaveza, i sat vremena da procitam price i postiram svoju...